Završio Pedagoški fakultet u Osijeku i televizijske studije na Media‐akademiji u Hilversumu (Nizozemska). Pored naučnih radova i knjiga, objavio knjige pjesama: Mala povijest smrti i pisanja (Sarajevo, 2016), Obiteljske i druge strašne pjesme (Sarajevo, 2021) i Ljubavne i druge strašne pjesme, izbor iz poezije (Bijelo Polje, 2022); romane: Inkapsulirana tijela (Sarajevo, 2014), Kuća Teodore K (Zagreb, 2019) i Inkapsulirane duše (Zenica, 2021); knjige eseja: O poeziji, pticama i drugim varkama (Sarajevo, 2011), Bosanske filmske naracije, dokumenti o
raspadu (Tuzla, 2012), (Či)talac lirske pjesme – Tumačenje savremene poezije (Podgorica, 2022), Dnevnici lakih prostora (Podgorica, 2024), Mlinarov san – Kako tumačiti suvremenu poeziju? (Zagreb, 2024), Ugovor o zaboravu (Nikšić, 2025).

Za dokumentarne filmove nagrađivan u Nizozemskoj. Obiteljske i druge strašne pjesme proglašene su najboljom pjesničkom knjigom na prostoru bivše Jugoslavije 2021. godine (nagrada Risto Ratković u B. Polju). Kao Fulbrightov profesor na Washingtonskom univerzitetu u Seattleu predavao južnoslavenski film i južnoslavensku književnost.

Živi ponekad i pomalo u Tuzli.

DNEVNICI LAKIH PROSTORA

SIROČAD

Naši roditelji nisu kao drugi ljudi, niti su kao likovi iz literature ili filmova koji imaju osjećanja, imaju živote, imaju nade i svoje bolove, svoje slabosti, strahove ili poraze. Oni su naši bogovi, i to ne oni antički što se međusobno proganjaju i ubijaju, vole ili mrze, što su ljubomorni ili zavidni, nego su više iz neke monoteističke, abrahamske religije. Visoko su, nedodirljivi, moćni i strani. Nemamo nikakve šanse da im se približimo, kamoli da budemo ravnopravni. Nemamo sve dok sami ne potonemo u seksualnost i/ili roditeljstvo. Tada im se približimo tek da bismo ih zbacili s trona ili da bismo im pomogli da s njega padnu. Naravno, kao i sve što je palo, više ne dobijaju ni našu pažnju, ni poštovanje. Postali su ono što su na nevidljiv način oduvijek i bili – tek mogući likovi za našu priču, manje-više nebitni, poput loše knjige ili filma. Za dobru knjigu ili film nama treba talenta, a njima života. Iako su oni imali djecu, mi smo oduvijek bili siročad.

JA SAM ONA

Ona energično ulazi, izuva se i kreće da provjerava šta nedostaje. Uvijek tako. Nikada ne vidi šta je novo. Ako joj skrenem pažnju na novi kuhinjski sto, odmah pita pošto je. Ona je ubijeđena da me prijatelji (komada: 1) i žene (komada: 1) planski potkradaju i da ću uskoro osiromašiti i doći do prosjačkog štapa. Već nedostaju njene papuče, nema ni elemenata viseće kuhinje, ne zna gdje je stari televizor, tanjura je sve manje, tacni, escajga, svega. A budući da sam ja njen sin, to jeste – ja sam ona, to su i njene stvari. Nas potkradaju. Kad se usprotivim i kažem da sam ja ja, a ona ona, tada kaže da sam među svim tim knjigama i ženama postao blago retardiran.
Ja i ja se složimo.

LJUBAV SVIJETA

Sve što radim, da li će biti dovoljno za ljubav – eto sudbinskog pitanja nevoljene djece. To njihovo okrutno nefrojdovsko nad-ja stalno ih kontroliše, provjerava im ponašanja i postupke, njihov izgled, mjeri neuspjehe ili uspjehe, sasvim svejedno – i nikada ne odustaje. Samo zbog njega ona postaju ambiciozna, zbog njega ne trpe vanjske kritike. Njihove unutarnje su im puno gore, pa vanjske s pravom vide kao zlonamjerne. Zbog tog nad-ja vlastito im ja izgleda blijedo, bolešljivo i nerazvijeno. Znaju da su krivi, jer – zašto bi inače prestali da ih vole? Kad djeca iz nekog razloga zaključe da ih roditelji ne vole, tad prestaje da ih voli cio svijet.
Tad kreću u rat. Za ljubav svijeta!

NASLJEDSTVO

Neke sam svoje knjige posvetio sinu. Kada je postao punoljetan, on je promijenio ime. Iako se tako moje knjige više ne obraćaju nikome, jasno je kako obojica živimo s vjerom u slova imena, u tekst. Jesam li mu mogao dati nešto bolje u nasljedstvo – i važnije? (…)
(Znam, jesam…)

INKAPSULIRANA TIJELA, roman

Ana, kada čita, to je ultimate fight! Znala bi poskočiti u mjestu onda kada bi je nešto u tekstu oduševilo. Smijala bi se naglas, ili othukivala i uzdisala, komentirala, pa ovo je genijalno, ili bi glasno negodovala. Knjige su joj bile kao čitaće igračke autističnu djetetu i, osim njih, kao da je ništa više na ovom svijetu nije zanimalo. Čitala je, zapravo, kao da se zaboravlja – ili, kao da samo tada, i tako, živi. Kao da su romani stvarni i likovi u njima živi, i kao da je očekivala – i za to se spremala – da će i oni, jednom, početi čitati nju. Kada knjigu, ujutro započetu, predveče već pročitanu, sklopi, ona je još izvjesno vrijeme nosi sa sobom. One bi se zbog toga nalazile svuda, u kupatilu, na vodokotliću, u hodniku, u ormariću za obuću, na nachtkasni u spavaćoj sobi, ili pod krevetom… Kada je pita zašto to radi, ne zna odgovor – i, kao da se i sama začudi.

Svoju ljubav prema romanim – a samo je njih čitala – prenosila je na njihove autore. Zbog Pera Pettersona (Hajde da krademo konje) htjela je učiti norveški, zbog Orhana Pamuka (Muzej nevinosti) turski, zbog Murakamija (Norveška šuma) je satima preslušavala američku i britansku muziku šezdesetih godina, dok je zbog Baricca (Ova priča) počela učiti italijanski. Već govori engleski i njemački, dok je španski, veli, počela učiti na kursu u Vitezu.

Kada je zabole oči, ona onda odloži knjigu i njen pogled stane lutati po stanu. Smiraj ponovo pronađe tek na njegovim preponama. Tada mu se privuče i glavu položi u njegovo krilo. Ako bi po nečemu zaključila da nije raspoložen za seks, tada bi prosto hibernirala. Desetak-petnaestak minuta bilo joj je dovoljno da obnovi svoje višećelijske baterije.

Šta je radila i čime se bavila onda kada nije s njim, o tome nije mislio, sve do večeras. Večeras, ona želi da priča gdje je i šta je kada nije…

• O.K. – rekao je. – Slušam.

Ona otra suze, proguta slinu i kimnu potvrdno glavom.

• Rekla sam ti da su se moji roditelji razveli prije deset godina, tada sam imala trinaest. I ja nikada nisam razgovarala sa svojim ocem. Nikada, sve dok nisam trebala krenuti na fakultet. I ne bih ni tada, da me mama nije uvjerila kako bih to svakako trebala napraviti. Teško mi je ovo pričati, Nedime, ali, O.K., kome ću, ako neću tebi, jebiga?
• Samo pričaj – ni sam nije znao je li dobro da nastavi.
• Kada smo se 1997. godine vratili iz Hrvatske, on nas je dočekao na Kiseljaku i dovezao do kuće u Šantićima. Kuća je bila namještena, prašina izbrisana i sve je bilo spremno za useljenje – kao da smo samo preko vikenda bili odsutni. Tu nas je iskrcao i vratio se za Kiseljak. Nikada više nije došao. Mama je od tada, vrlo često, jutarnjim autobusom odlazila u Kiseljak i otamo se popodne vraćala ili nervozna ili uplakana. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok se jednom nije javila tetki iz bolnice u Zenici i tražila da ona dođe po nju. Imala je slomljen nos, zatvoreno oko i napuknuće prsnoga koša. Dok ja nisam trebala poći na studij, njega više nikada nije spomenula. Kada sam maturirala, samo je rekla idi, tvoj je ćaća!
• I, jesi li?
• Pa, sad sam ti rekla da jesam. Ti mene uopće ne slušaš!
• Ma, da, jesi, izvini… slušam, nastavi.
• Nekako se podudarilo da je i on htio stupiti u kontakt sa mnom. To mi je rekao. Mama mi je dala njegov broj telefona, ne znam odkuda joj, ja sam ga pozvala i – on se obradovao. Našli smo se u hotelu, u Vitezu. Ukratko, pristao mi je plaćati studij, nije čak pitao ni gdje ću, niti što ću studirati i onda smo, prvi puta, pričali o našemu prognaništvu u Puli.
• Tako? Baš?
• Tako. I, znaš, tada je bio nekako previše fin i ljubazan. Ta njegova ljubaznost i neki čudan osmijeh u očima, svake minute su ga udaljavali sve dalje i dalje od mene. Bila bih se bolje osjećala da je bio grub i osoran, na to sam bila spremna ali, on je bio sasvim drugačiji, vedar i nasmijan…
• Pa, dobro, šta je tu problem? Čovjek se obradovao što mu je kćerka porasla, što joj može pomoći u životu …
• Nedime, tada me on uzeo za ruke!
• ?
• Šta «?»
• Dobrooo, i?
• On me uhvatio za ruke i pokušao ih privući k sebi – reče, i zarida.

Opet je naslonila glavu na njegov vrat i opet su joj suze potekle niz njegove grudi. Mislio se panično podići prije nego što stignu do njegovih gaća, ali one su sada bile hladne i kao kovanice su se kotrljale ispod majice i kroz nogavice bježale po podu. Ali, zašto sada plače?

• Ali, zašto sada plačeš, to je bilo prije pet godina, sada si na poslijediplomskome studiju i …
• Ona se naglo odvoji i obrisa suze papirnom maramicom.
• Znaš li zašto sam išla kući?
• ?
• Tata se želio vidjeti sa mnom. I, vidjeli smo se.
• Sada napravi malu pauzu, uzdahnu, pa nastavi.
• On je bolestan i, i – plakao je. Ja nisam. Bilo me je i sram, i bila sam ljuta na njega, i otišla sam, a nisam ga niti pozdravila. Ni novac koji mi je stavio na stol, nisam htjela uzeti…
• E, tu si se…
• Bila sam ljuta… Bila sam ljuta, sve dok ti nisi došao, dok tebe nisam vidjela… Tek sada se u meni nešto prelomilo, i žao mi ga je, sada mi ga je jako žao…

Ona šuti, ali ga i dalje gleda ravno u oči. Dugo i pažljivo, kao da skenira istinitost njegova postojanja ili kao da ga želi vidjeti s neke druge strane. Ne zna šta je od ovoga dvoga tačno.

• Nedime, protiv njega je podignuta optužnica…