Dino Bauk

Photo by Tanja Draškić Savić

Dino Bauk (1973), advokat, kolumnista slovenačkog nedeljnika Mladina, objavio više kratkih priča. Za roman Konec. Znova. dobio je nagradu Društva slovenačkih izdavača za najbolju prvu knjigu 2015.godine. Roman je objavljen i u Hrvatskoj i Nemačkoj.

Tekst

U knjižnicama je uvijek imao problema s kašnjenjem i plaćanjem zakasnina koje su često imale vrijednost starih, rabljenih knjiga koje je vraćao. Odmalena je, naime, rado posuđivao knjige, uživao u biranju, prelistavanju, gubljenju vremena među policama knjiga, ali za pravo, disciplinirano čitanje uvijek je bio previše nemiran. Posuđivao je puno više nego što je doista i pročitao. Tri tjedna su uvijek prebrzo prošla i svako vraćanje nepročitane knjige činilo mu se malim, osobnim porazom koji si je olakšavao tako da ih je, većinu još uvijek nepročitanih, vraćao s većim ili manjim kašnjenjima koja je bilo potrebno plaćati. Postao je pravi majstor izgovora kojima je iznose malo uspio sniziti. Da bi dobio na vjerodostojnosti, krivicu je svaljivao na roditelje, bake i djedove, susjede, susjedove pse, bolesti, selidbe, ponekad i na sebe.

Prava suprotnost bila je njegova redoljubivost u toj, dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, otvorenoj knjižnici bez knjižničara. Tu bi uvijek posudio samo jednu knjigu, za dan ili dva je u cjelini, od korica do korica, pročitao, a onda odmah donio natrag i stavio na točno ono mjesto gdje ju je našao. Ta mjesta na polici za knjige označavao je starim omotom audiokasete na kojem je bila crno-bijela fotografija žene duge tamne kose, zatvorenih očiju, s malo udesno nagnutom glavom, dugog bijelog vrata za koji se činilo da ga, uronjena u sudbinu, nudi na ugriz nekome, odnosno nečemu zlom.

S izborom sljedeće knjige počeo je tek nakon što je prijašnja opet bila sigurna na svome mjestu. Želio ih je pročitati što više, dok je još u ovom gradu, prije no što se opet pomaknu i prije no što dođe kiša. Prva kiša će sigurno uništiti gornji kat knjižnice s beletristikom i poezijom. Svaki put kad bi se popeo, osvrnuo bi se prema svodu gdje bi inače trebao biti strop, a sad ga više nije bilo. S obzirom na vrijeme njegova posjeta, police s knjigama osvjetljavalo je jutarnje, prijepodnevno, popodnevno ili večernje sunce, ponekad, kad bi si priuštio večernji i noćni dolazak, mjesec i zvijezde. U tome gradu bez stanovnika, s knjižnicom bez krova i knjižničara, koju je sam za sebe ironično nazivao kabriolet biblioteka, bio je već treći tjedan. Posudio je već desetak knjiga, a posebno lijepo je na njegovu priču i situaciju u kojoj se trenutno nalazio, sjela posljednja. Nikad nije mislio da će mu tako brzo nakon mature užitak biti roman koji mu se još prije godinu ili dvije činio dosadnom obaveznom lektirom. Stranac Alberta Camusa tijekom čitanja u gimnaziji nije ga uznemirio ni približno toliko kao sinoć, kad ga je pročitao u jednom dahu i usput podcrtavao pojedine ulomke. Knjiga, očito i u ovome gradu dio obavezne školske lektire, već je u cjelini bila ispisana i podcrtana. Njegove oznake bile su, tako, samo posljednji među mnogim tragovima koje su prije njega ostavili đaci ovoga grada bez stanovnika, u godinama kad je još sve bilo drukčije, s ljudima kojima je danas priča ovog grada i Denisova uloga u njoj gotovo potpuna nepoznanica; možda predstavlja samo mali dio vanjskopolitičkog bloka večernjih vijesti. Gornji kat knjižnice bio je osvijetljen toplom crvenom svjetlošću večernjeg sunca koje je tiho i meko šetalo među policama knjiga i milovalo hrptove usamljenih knjiga, kao što majka pomiluje djecu prije spavanja. Do police s velikim slovom C, do dijela označenog Ca, gdje će na mjesto označeno crno-bijelim omotom kasete vratiti upravo pročitanu knjigu, prošao je kroz razigranu masu zrnaca prašine koja su u snopovima svjetlosti plesala svoj večernji ples. Prije no što ju je konačno spremio, stara ga je knjiga asketskog oblika, mekog uveza i više puta popravljena selotejpom, zazvala još jednom. Ponovo ju je počeo listati, kažiprstom broditi kroz gustiš sitno tiskanih riječi, kao da je želio polako prohodani put još jednom na brzinu protrčati, s povremenim zastajanjima na podcrtanim dijelovima priče, sinoć označenih kutića posebnog čitateljskog užitka i promišljanja. Osvrnuo se po prostoriji i pokraj police s autorima na H ugledao crveni, ofucani, retro naslonjač, dizajnersko dostignuće iz šezdesetih ili sedamdesetih godina, iz vremena kad su očito stanovnici ovoga grada osjećali potrebu za lijepim stvarima. Podsjetio ga je na prekrasni kristalni luster koji je na stropu jedne dnevne sobe u Bejrutu svojom neokaljanom prisutnošću ponosno prkosio događanju ispod sebe, gdje su pripadnici jedne od ratujućih policija svojim kalašnjikovima kroz prozor slali rafale dolje na ulicu. U toj bejrutskoj sceni, u njegovu sjećanju uokvirenoj drvenim kućištem Iskrinog televizora u boji, središnjoj točki dnevne sobe njegova djetinjstva, ispod kojeg se morao za vrijeme dnevnika, kojeg stari nikad nije propustio, tiho igrati plastičnim figuricama kauboja i indijanaca, bio je luster, spomenik izgubljene normalnosti.

Snažnim udarcima po sjedalu i naslonu s crvenog je naslonjača uspio otresti nešto prašine, onda je s glave skinuo maramu koju je zavezao onako gusarski, i s opasača oslobodio šljem koji mu je visio na lijevom boku i odložio ga na policu. Preko glave je s desnog boka skinuo kalašnjikov, otkopčao opasač i jaknu i iz gornjeg lijevog džepa izvukao kutiju Drine i šibice, a onda se konačno zavalio u još uvijek prašnjavu crvenu stolicu. Dok je pogledavao po knjigama na desnoj polici zapela mu je za oko tanka knjižica na kojoj je pisalo Herman Hesse: Sidharta i odlučio je da će to biti njegovo sljedeće štivo. Kucnuo je po njenom hrptu i rekao Danas ti ideš sa mnom. U kutiji mekog pakiranja bile su još četiri cigarete, jednu je stavio u usta, zapalio i opet počeo listati Stranca. Definitivno je prednost takve knjižnice bez krova i osoblja, osim promjenjivog svoda, bila ta što si u njoj bilo kada mogao zapaliti cigaretu i mirno je pušiti dok prelistavaš knjigu. Kažiprstom se zaustavio na prvoj od označenih stranica, gdje je plavom kemijskom olovkom, a prije toga dvjema različitim grafitnim, bio podcrtan tekst: Često sam tada mislio da bih se polako navikao, čak i ako bih morao živjeti u deblu suhog drveta i ne bih imao drugog posla nego gledati cvijet neba iznad svoje glave. Malo dalje bile su podcrtane još dvije rečenice: Postojali su još nesretniji ljudi od mene. Da se čovjek na sve navikne, zapravo je bila mamina misao koju je često ponavljala. Kad je još jednom pročitao podcrtano, odložio je knjigu na bedra, glavu zabacio daleko natrag, tako da je kroz nepostojeći strop gledao okomito gore u večernje nebo iznad sebe i pomislio kako je jebeno realistična ta misao.

(iz romana Kraj. Iznova, prevod Jagna Pogačnik)

 

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail