Književni festival "Na pola puta"

Raskrštenje

Ovaj tekst je Nenad Veličković čitao na završnoj večeri festivala. Tražili ste, čitajte :-)

Poštovani, Nakon dužeg premišljanja i odlaganja, najviše iz obzira prema blagopočivšim dušama koje ću ovim pismom možda uznemiriti, odlučio sam najzad da vam se obratim sa zahtjevom za raskrštenje.

0,,18537779_303,00

Kršten sam davne 1966. godine, u paketu s novorođenom sestrom, u polupodrumskom podstanarskom stanu u ulici Jovana Popovića broj 4, u Pofalićima. Od cijelog obreda sjećam se samo da smo išli u nekoj povorci oko stola, tate koji me vodi za ruku i crne zavjese ispred očiju, za koju pretpostavljam da je bila mantija.

Tako blizu stajao sam uz neko svešteno lice samo još na djedovoj sahrani. I danas, kad zažmirim, mogu čuti popijevanje kroz nos i hrkljanje, nesiguran je li uzrok tome bio odnjegovan stil ili nakupljeni šlajm. Sve skupa odradio je tezgu brzo i nerazgovijetno, kao spiker u reklami za lijekove – zaneželjeneefekteinuspojavepitajtesvogaliječnikailifarmaceuta, amen… Jednim je okom gledao na krst, jer nije zapamtio djedovo ime, a drugim na tepsije poređane oko groba. Meni taj reš batak, to je izgovorio, kao u Eshilovoj tragediji, moderirajući dijalog smrtnika i neba.

Ali ne bih da pomislite kako je izjava odanosti jednog popa pečenom piletu na djedovoj sahrani razlog mojoj odluci da zatražim raskrštenicu. Krštenicu nisam nikad vidio, i ne bih ni znao da je imam, da se nije tata nedavno zainatio da je pronađe i tako jednu nesigurnu uspomenu pretvori u neosporivu administrativnu činjenicu.

Uznemiren, dakle, činjenicom da tamo u nekim knjigama postoji neki papir s mojim imenom i da taj papir, protiv moje volje i savjesti, daje knjigovođama koje ne poznajem pravo na raspolaganje mojim pepelom, o čemu s nevjericom čitam prateći pokušaje da urnu Nikole Tesle iz njegovog muzeja preselite u vašu crkvu, obraćam vam se sa zahtjevom za brisanje iz vaše evidencije.

Potvrdu o ispisu, nazovimo je raskrštenicom, možete mi poslati poštom, a tekst bi, ako nemate odgovarajući formular, mogao glasiti ovako:
S božijim blagoslovom, na zahtev (ime i prezime) Sinodski odbor izdaje
Izvod iz knjige raskrštenih i razmiropomazanih eparhije (ime eparhije) hrama (ime hrama) u (mjesto) i dalje redom: godina, mesec, dan i vreme rođenja; mesto i opština rođenja; godina, mesec, dan i vreme raskrštenja i razmiropomazanja; i tako sve do imena i prezimena, zanimanja i mesta stanovanja raskuma.
Uglavnom, službeno i pristojno, bez kletvi i anatema, evanđeoski blago i pomirljivo, na obostrano zadovoljstvo, nadam se.

0,,18537780_404,00

U vezi sa zadovoljstvom je, razumije se, i pitanje troškova. Odmah da vas umirim, ne tražim povrat novca, s pedesetogodišnjom kamatom, isplaćen onom popu u Jovana Popovića 4. Pošteno govoreći, nije te davne 1966. on došao od svoje volje; bio je pozvan, a ni novac nisam izbrojao ja nego otac, više zainat komunistima nego iz čiste vjere. Ali ne vidim ni zašto bih ja plaćao ispis iz kluba u koji se nisam svojom voljom upisao. Držim da bi gratis bilo fer.

A za ubuduće sugerišem da udvostručite cijenu krštenja, uračunavajući odmah u nju i moguće raskrštenje. To bi poskupljenje navelo roditelje da razmotre i druge opcije; naprimjer, da odluku o prodaji tuđe duše ipak prepuste njenom vlasniku, prebacujući tako na njega, ili nju, finansijski aspekt transakcije. Usput, zašto taksisti imaju fiskalne kase, a popovi ih nemaju? U svakom slučaju, to bi sve trebalo biti jeftinije nego da mi se, da sam kojim slučajem obrezan, sada morala prišiti nazad odrezana kožica.

Ovo ne pišem isprovociran nekim konkretnim razlogom, iako ih svakodnevno nudite, baveći se ljudskim dušama i pepelom na jedan stočarski način, nego iz uvjerenja da je cijela ta operacija hodanja oko stola bila nelegalna, s aspekta ljudskih prava, u kojima se kaže da je vjera stvar slobodnog izbora pojedinca. Ako se ne varam, pojedinac sam u mom konkretnom slučaju bio ja, na način, složićemo se, da slobodnog izbora nisam imao.

Ali sada, nakon decenija provedenih u književnosti, sa velikom sigurnošću zaključujem da je literatura ipak prostranija od te vaše jedne Knjige koju dobro izvježbanim logičkim trikovima rastežete na dimenzije kosmosa.

I zamišljam, kao scenu romana (dok tata u drugoj sobi zadeveran misli kako će me sutra pred svetim Alimpijem opravdati), kako me raskum (npr. Omer, on je dorastao težini zadatka) golog, mokrog i već pomalo smežuranog nosi na jastuku unazad oko stola, dok svešteno lice (nipošto kiselo!) mrmlja Ečo Šan, držeći u rukama raskrštavajući sunđer, da pokupi svetu vodicu sa mene, kad me Omer spusti u lavor, kao Botičelijevu Veneru u školjku, vraćajući me među pagane. Ajulela.

Nenad Veličković

Pravda do jaja

Županijski sud u Splitu potvrdio je presudu općinskog utvrdivši, ponovo, da Borisa Dežulovića kompletan članak pod naslovom Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji “od početka do kraja iznosi teške uvrede za tužitelje kroz upotrebu neprimjerenih izraza.”
Tri suca županijskog, plus jedan općinskog, čitali su optuženi tekst kao da je smisao izraza, neprimjerenog jednako kao i primjerenog, sasvim nezavisan od konteksta. Za tri godine ovoj je sudačkoj četvorki pošlo za rukom dokazati nešto što od je od početka svima bilo jasno: da tužitelji nisu gnjide nego ipak ljudi, sasvim nalik sucima.
Ono čime se sud nije bavio, a trebalo je, jeste utvrditi da li su pomenuti tužitelji – 1. Stjepan Lozo, 2. Guido Piasevoli, 3. Tatjana Alajbeg, 4. Joško Čelan, 5. Miroslav Klarić, 6. Gordan Sladoljev, 7. Barbara Kovačić-Domančić, 8. Željko Ostoja, 9. Miroslav Lozina i 10. Marko Džaja (pobrojani u presudi istim redom kojim i u Dežulovićevom članku :-) – gnjide u figurativnom značenju.

A ono je ovo:
gnjida – (u rječniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske) jaje od vašiju, od uši, fig. pogrd. čovek slabog karaktera, gad, đubre; (u Anićevom Rječniku hrvatskog jezika) – jajašce uši, pren. pejor. onaj koji je vrlo lošeg karaktera i bez dostojanstva; gad, gmizavac. (Prvi navodi kao primjer Krležu: gle ti, gnjide, uljeza!)

Dakle, sud se nije bavio time jesu li tužitelji ljudi lošeg karaktera, iako bi po nekoj skromnoj pravničkoj logici baš to trebalo uraditi. Jer je Dežulović upravo to rekao. I naveo je razloge zašto misli da su ti ljudi slabog karaktera: zato što su indirektno za nasilnu smrt jedne djevojke optužili grupu ljudi i samu izloženu nasilju i diskriminaciji. Dežulović je u svom tekstu precizno pokazao zašto je takvo razmišljanje etički pogrešno a i logički nekonzistentno i zašto zaslužuje da se u javnom prostoru osudi. Što nije protuzakonito, ako “postoje okolnosti koje opravdavaju upotrebu oštrih komentara i ocjena postupaka i izjava pojedinaca” jer su “tužitelji svojim ponašanjem i izjavama, koje proturječe temeljnim općeljudskim vrijednostima, u tolikoj mjeri provocirali reagiranje javnosti, ističe se da su zaslužili upravo takvu žestoku kritiku” tako da “autor članka u takvim okolnostima ima pravo da, radi zaštite društvenih vrijednosti većeg značaja od ugleda pojedinaca, odnosno tužitelja, u oštrijoj formi reagira” kada se “njegovo postupanje smatra postupanjem u dobroj vjeri.” (Argument odbrane.)

Oba suda svejedno smatraju nevažnim analizirati Dežulovićev tekst u cjelini, i ne čitaju ga u odgovarajućem kontekstu – negiranja osnovnih ljudskih prava za koje se založila grupa fig. jaja od vašiju – nego izvade nekoliko rečenica iz teksta, podvuku bezobrazne riječi i kovertuju ih u kune.
Sud je, veli se u drugostepenoj presudi, posebno cijenio (između ostalog) da prema izjavama tužitelja “na tiskovnoj konferenciji u kafiću Bubamara na Žnjanu nije, prema njihovim iskazima, uopće bilo govora o Antoniji Bilić.

U Jutarnjem listu (na koga se mogao pozvati i Dežulović) piše suprotno:
U kafiću Bubamara na splitskom Žnjanu predstavnici Udruge građana održali su konferenciju za medije jer se protive održavanju Gay pridea u Splitu, javlja Slobodna Dalmacija. Okružili su se transparentima: ‘Split Pride – Split shame’, ‘Sramite se’, te ‘Gdje je Antonija’… (…) Novinari su pitali otkud Antonija Bilić na njihovim transparentima, a dobili su odgovor kako je nestala Drnišanka neizravna žrtva lanjskog Gay pridea jer je, kako su objasnili, zbog povorke ’tisuće policajaca povučeno iz potrage, i to puna četiri dana’.
Zar nije posao suda, prije svega, da utvrdi istinu? Zašto fig. jaja od vašiju nisu demantovale Jutarnji list prije Dežulovićevog članka u Slobodnoj? Zašto sud nije utvrdio odakle se uopće Antonija Bilić pojavila u priči o splitskom prajdu, zašto je odlučio ne čuti izjavu svjedoka (Dežulovića) da su tužitelji, reagirajući na njegov tekst, “ponovili da traže da policija ne dozvoli opet organiziranje gay parade da ne bi ponovno nestala neka djevojka.” I nije postavio najprostije pitanje tužiteljima: jesu li rekli da je “Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog prajda“, odnosno: jesu li svojim odgovorima mogli navesti novinare na takvo razumijevanje rečenog. Jer ako jesu, onda to znači da su postojale okolnosti koje opravdavaju upotrebu oštrih komentara i ocjena postupaka i izjava pojedinaca.

Čudan je to sud: ne bavi se činjenicama nego riječima, ali se riječima bavi amaterski, kao netalentovan student književnosti. Pa drsko tvrdi, pišajući (fig.) na kredibiltet hrvatskih medija, da Dežulović “osobno nije bio prisutan pa, u tom smislu, isti zapravo i ne može znati što je točno na navedenoj konferenciji kazano te zasniva informacije koje iznosi u svome članku na onome što je pisano u raznim medijima. I nije, zamjera mu sud, kontaktirao tužitelje vezano za objavljivanje spornog članka.

Propuštanjem da istraži ovu ključnu stvar u cijelom slučaju, pristrano dajući svoje povjerenje tužiteljima, sudstvo je tuženom vezalo ruke, a onda ga opalilo po glavi sa 150.000 tisuća kuna, plus sudski troškovi i zatezne kamate za tri godine.
Novac se ima isplatiti tužiteljima jer “su u članku istaknuti imenom i prezimenom (…) s čega nisu mogli ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao i na njihovim radnim mjestima, a zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti.
Naime“, stoji u presudi, “tužitelji su svi ugledne osobe s uglednim profesijama, ugledni u svojim radnim sredinama pa je tim više sadržaj spornog objavljenog članka s iznesenim uvredama prema njima na iste izrazito loše djelovao. Neki od njih su imali zdravstvene probleme, poput toga da im je pozlilo nakon što su saznali za sadržaj navedenog članka, neki su zbog navedenog članka izgubili prijatelje, a neki su zbog navedenog članka imali problema na poslu, a što je sve detaljno opisano u njihovim iskazima, a svim tužiteljima je navedeni sporni članak generalno izazvao velike neugodnosti, kako u njihovim radnim sredinama, tako i u njihovim privatnim životima pa se isti i dan-danas, kad netko spomene navedeni članak, ne osjećaju dobro jer se prisjete onog što je u članku pisalo. Svi tužitelji su se referirali na iznesene uvrede, a posebno ih je pogodila činjenica što se autor spornog članka dotakao i njihovih vjerskih osjećaja ističući da bi bilo bolje da Bog za njih ne postoji.” (To ih je pogodilo više nego ono desničarska stoka i katolički talibani.)

O kakvim se tačno zdravstvenim tegobama tužitelja s uglednim profesijama radi? Prolivu, pucanju hemoroida, svrabu vlasišta? Šta li se to tako strašno događalo i još uvijek se događa, na spomen članka, u njihovim smjernim pobožnim privatnostima? Slabi erekcija? Masti se kosa? Gubi apetit? Nažalost, iskazi u kojima su opisane patnje pogođenih nisu otvoreni za javnost. A bilo bi pošteno objaviti ih, da svaki hrvatski građanin nauči kakvo prenemaganje prolazi na sudu i donosi 15.000 kuna. Jer u pravnim utakmicama sa ovakvim suđenjem očito se isplati biti jaje od vaši. Ili vaš do jaja, svejedno. Važno je samo ne sumnjati u vašljivu državu i ne pisati kao Boris Dežulović.

Nenad Veličković

Na pola puta 2015

Na pola puta - plakat 2015

Ovodišnji festival “Na pola puta” će se održati od 26. do 30. aprila. Vidimo se na otvaranju u 18:30h u GKC-u.

Gosti:

Vojislav Pejović
Filip David
Drago Hedl
Predrag Lucić
Nihad Hasanović
Nenad Veličković
Branislav Dimitrijević
Dejan Ilić
Boris Pavelić
Njuz.net

Prateći program:

Predstava Beton mahala
Izložba slika Alema Ćurina
Promocija knjige “Časovi čitanja”

Na pola puta 2015

Dragi prijatelji, obaveštavamo vas da ćemo se deseti put okupiti u Užicu od 26. do 30. aprila.
Otvaranje festivala je ovoga puta u nedelju uveče, a predavanja i večernja čitanja su od ponedljka do četvrtka.

Otvaranje festivala

Danas počinje ovogodišnji festival “Na pola puta”.

U 19h u Gradskom kulturnom centru otvaramo izložbu Aleksandra Zografa, gledamo film Zorana Ćatića “Dvije škole pod jednim krovom” i slušamo bend “Ubrzo potom”.

Na pola puta 2014

npp2014_marijana

Otvaranje će se održati u ponedeljak 7. aprila u 19h u GKC. Festival će trajati do četvrtka 10. aprila. Raspored možete pronaći ovde.

Spisak učesnika:

Nenad Veličković

Predrag Lucić

Dejan Ilić

Zoran Ćatić

Ildiko Lovaš

Robert Perišić

Aleksandar Zograf

Goran Vojnović

Maja Pelević

Damir Šabotić

Svetlana Lukić

Lepa vest

Saša Stanišić je u subotu u 4. maja u Berlinu dobio nagradu Alfred Döblin koja se dodeljuje za deo neobjavljenog rukopisa.
Radujemo se sa Sašom.
Članak možete pročitati ovde.
Sasa Stanisic  - nagrada