Katarina Mažuran Jurešić

 

Rođena 24.11.1972. u Zagrebu. Diplomirala komparativnu književnost i filozofiju. Objavila dvije zbirke poezije (1992. i 1996.) i za njih dobila dvije nagrade za poeziju (Goranovo proljeće i Nagrada grada Karlovca). Objavljuje književnu kritiku u časopisima. Uređivala književni magazin Op.a i biblioteku “90 stupnjeva” u izdavačkoj kući Faust Vrančić.

 

Od 2004. godine piše priče za djecu “Danica i prijatelji” koje su animirane na Hrvatskoj radio televiziji i prikazuju se u sklopu dječjeg programa, a otkupilo ih je nekoliko stranih televizija (Brazil, Al Jazeera, Slovenija, Češka, Tajland, Slovačka).

 

Ravnateljica ustanove Pontes koja organizira Međunarodni književni festival Pontes od 1996. godine, vlasnica neovisne knjižare Pontes u gradu Krku i voditeljica radionica kreativnog pisanja.

 

 

Šetat ćemo

Nas jedno

I svi će mislit

Da njih smo dvoje

A ja sam

A ti sam

Nas jedno

Otići ćeš

Moje jedno

I svi će mislit

Da ona sam sama

A ja sam

A ja sam

Nas dvoje

 

* * *

 

Sve je moja pjesma

Uvijek za jedan broj veća od mene.

Kao dvije drvene ruske lutke jedna u drugoj,

Pa što me ne stane u manju, srkne ona veća.

Pjesma

Se nikad

Ne ispuni

Do vrha.

Koliko god ja brzo hodala – u njoj sam.

Pa i da poskočim, visoko zacičim,

Il da duboko milujem dahtave podzemne careve

Do ruba ne mogu… to golubovi na sve strane.

Briga njih za izmrvljeni kruh.

Sivi su samo dok su među nama.

 

Iz zbirke Trska se giba, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1992.

 

 

 

Oduvijek sam bila osjetljiva na putnike.

Mislim da sam u stanju zaljubit se

U njihovu pojavu s leđa – ruksak i prljave hlače.

Kad sjede i kad stoje upitno podignutih obrva.

I kad mi se čini da ih sustižem

To samo zavirujem u svoju glavu.

Poput rukava košulje kojeg su pritisla vrata ormara

Pa me sad gleda.

 

* * *

 

Moje ploče su hrapave, izgrebane, a čuvam ih,

Takve su od starosti,

Samo nekad, nekad lagano prstom kliznem niz

Utor, gotovo i ne dodirujući crnu površinu.

To su mjesta između dviju pjesama, tu se

Najjače čuje šum sličan kiši. S nevjericom diram

Tu terru incognitu, tu liniju prekoračaja – zaobljenost

Ušne resice, brada je brodovi donja usna.

Je odmičem se ti se.

Samo me ne

Me ne pitaj b

brodovima kišom očima

Me ne pitaj što je.

 

Iz zbirke Biti gol dok čitaš, Matica hrvatska, Karlovac, 1996.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail