Selma Asotić

Selma Asotić živi u Sarajevu gdje piše poeziju. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost. Između pokušaja da piše, radi kao freelance prevoditeljica i projektna koordinatorica u Udruženju za jezik i kulturu Lingvisti. Književne i teorijske uratke objavljivala je u domaćim i međunarodnim časopisima. Zajedno sa Marinom Veličković osnovala je časopis za feminističku teoriju i umjetnost BONA. Iza nje je jedna zaboravljena, mladalačka zbirka poezija. Druga je u pripremi. Više od svega željela bi da nema biografiju.

 

TEKST

 

Posmatračica

Vidim ih
kako plešu u krugu
posvećenici tajni.
Iz njihovih osmijeha
čitam prozračnu nadmoćnost
tako vješti u ovoj igri
poskakuju u ritmu pradavnog rituala
da ugode bogovima
odveć na njihovoj strani.

Kroz ključaonicu u kori drveta
vidim njihova paperjasta stopala
kako napuštaju zemlju,
vidim njihove bijele ruke
kako nježno drže sebi slične
i glavu zabačenu unatrag
težinom tog osmijeha
što se u gracaju udvara visinama
i kaplje milosrđe kukcima u blatu.

Iz mojih peta iščilio je korov,
pustili su korijenje tabani moji
vječito žedni daljina.
I moje sestre sekvoje
sa ovog mjesta našeg dugog umiranja
kojeg oni zovu šumom,
prisluškuju smijeh nebeskih visina,
gdje odabrani Putnici
svetkuju sa odabranim Pobjednicima.

Umjesto suza na zemlju
Prosipamo češar.

 

Moje ruke su nijeme

Moje ruke opet su nijeme,
crno teško granje.

Osjećam kako pukotine u meni
narastaju poput kvarkova.
Uskoro ću izroniti na nekoj drugoj obali
u nekom nježnijem svemiru
nova i od snova sazdana
bez vještičijeg tijela pretovarenog
tisućljetnim dimom žrtvenih vatri.

I oživjet će ponovo moje ruke,
rascvjetaće se linije mojih dlanova
i opet ću prislanjati svoje uho na vlažnu zemlju
i čuti rasprave nerođenih stabljika,
osjetiti pupanje svijeta
i konačni poraz smrti.

Ali,
moje ruke su nijeme
i svaki minut njihovog ćutanja,
minut je ćutanja za mene.

 

Bol

Noću,
kada svijest ode na ringišpil
i pokrene vašar zametnutih slika,
neka praistorijska bol izuva se
i naga liježe u postelju.

Kada joj dojadi tiho čekanje,
sa zjena podiže krletke
i propinje se nad tijelom
poput talasa Aherona,
urušava se teška
u kosti, u tkivo
zaposjeda meso.

Jutrom,
bol razlivena u meni
nastavlja svoje pomireno kolanje.
Njome jecaju moje pleći,
njome gaze moje tabani,
njome diše moje truplo
spremno da stupi na kamene ulice
u svijet odveć prezauzet sopstvenom tragedijom.

Bol i ja
ćutimo jedna drugu,
i ne damo kerberima da nanjuše tajnu.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail