Nihad Hasanović

nihad hasanovic-trebevic

Nihad Hasanović je rođen 1974. godine u Bihaću. Objavio drame Podigni visoko baklju (1996) i Zaista? (2000), zbirku kratkih priča Kad su narodi nestali (2003), te romane O roštilju i raznim smetnjama (2008) i Čovjek iz podruma (2013). Objavljivao takođe pjesme, priče, eseje i prijevode (uglavnom s francuskog, a ponešto i s engleskog i španskog) po književnim časopisima, štampanim ili on-line. Povremeno piše za informativne medije (BH Dani, Slobodna Bosna, portali Buka i e-novine). Preveo roman Kenizé Mourad Vrt u Badalpuru (2001), dnevničke zapise E. M. Ciorana Sveska iz Talamanke, kao i Duh terorizma Jeana Baudrillarda.

WEB STRANICA: www.nihadhasanovic.com

ODLOMAK IZ ROMANA “ČOVJEK IZ PODRUMA”

Jedina ljudska bića što ih je taj dan primijetila tokom džoginga bila su dvojica muškaraca s druge strane Klokota. Spašavali su kravu. Po svoj prilici, životinja se skljokala niz strmu obalu, visoku dva-tri metra. Ležala je napola u vodi, napola u blatu, nepomična. Ponekad bi muknula, ali nekako nezainteresirano. Vezali su je debelim konopcima koje su zakačili za traktor. Stali su je izvlačiti na njivu. Jedan od dvojice ju je gurao odozdo i usmjeravao, u ribarskim čizmama, sav blatnjav. Ne mogavši više gledati patnju, Rejhana nastavi trčati. Iste noći, iz sna ju je trgnulo tuljenje, tako prodorno da se prepala i iskočila iz kreveta. Kao da su se zajednički oglasili vikinški rog, didžeridu i brodska sirena. Zidovi su vibrirali i činilo se da će zgrada uskoro poletjeti. Kroz nekoliko časaka, zvuk se malo stišao, ali je i dalje parao tišinu u koju je utonulo naselje. Početni strah se povukao i Rejhana sjede na rub kreveta. Držala je dlanove na golim koljenima sve dok nisu počeli da klize od znoja. Zavijanje je najzad prestalo uz šum okeanskih valova. Ona, međutim, više nije mogla da zaspi. Čaršaf na kojem je ležala se zgužvao, njegovi nabori su otvrdnuli i na nekim mjestima se pregrijali žuljajući je po stomaku. Snabdjevena cigaretom i upaljačem, otišla je na balkon. Veša nije bilo na štriku – trebalo mu je nekoliko sati da se osuši i poskidan je još prije večeri. Iznenadila se kad je tu primijetila mutnu priliku: majka u spavaćici. Glas u kojem se nazirao lak smijeh upitao je kćerku:
“I tebe je probudilo?”
Rejhana samo otpuhnu.
“Nekom od komšija se pokvario vodokotlić”, nastavi Šemsa. “Nema šta drugo biti. Onaj starac odozdo, sve mu je u stanu razvaljeno. Zapušten, samac. Mokri sto puta u sat vremena. Pustio vodu, mehanizam zaribao. Neispravan ventil.”
“Buka nije dolazila odozdo, mama, već odozgo, hiljadu posto.”
Bijela uspravna elipsa po imenu Šemsa dade se u osmatranje okoline. Rejhana pripali cigaretu. Vazduh nije bio sparan kao proteklo popodne, svaki udisaj sadržavao je aromu livadskih biljaka natopljenih rosom, cvijeća posađenog ispred zgrada. Plave i sive nijanse bojale su noć.
Šapućući zavjerenički, Šemsa je pozva da priđe bliže i pokaza joj ka prizemlju zgrade preko puta.
“Zina i onaj njen… Ahmed, mislim”, reče.
Pošto nije mogla raspoznati ništa osim njihovih obrisa, Rejhana pohita u kupatilo. Stavivši kontaktne leće, vrati se na osmatračnicu.
“Opa, Šemsice, zato se ti ne mičeš s balkona. Pa oni… koliko imaju godina?”
“Po pedeset minimalno.”
“Odvratno. Zapravo, super. To ti je strast. Tropicana. Afrika i Bosna.”
Par se grlio kraj poluotvorenih vrata terase. Pokreti dvaju krupnih tijela bili su spori, jedino su se glave živahno gibale prateći preplitanje jezika. Komšija je trljao ženu po struku, a ona je zavukla jednu šaku u stražnji džep njegovih hlača dok ga je drugom milovala po kosi. “Baš ga je ščepala.”
“Pogledaj kako su se skockali”, primijeti Šemsa. “Košulja, kravata… uska suknja, svečani komplet… Ovi su se negdje cijelu noć provodili.”
“Mami, trebala bi i ti sebi naći jednog ovakvog. Da ga obradiš.”
“Prvo ću malo da odspavam.” Pošla je unutra, ali je kćerka zaustavi riječima:
“Stani. Nemamo vremena za čekanje. Sad ću ga ja dozvati.” Pognuta, iskeženih zuba, prišunjala se ogradi grabeći rukama kao Nosferatu kad prilazi žrtvi. Zatim je gurnula dva prsta u usta i ispustila dug, oštar zvižduk koji je fijuknuo između zgrada oko pustog trga. Čučnula je i iskrala se s balkona, za Šemsom, koja je već utekla u dnevnu sobu. Tu su se smijale u polumraku i jele keks s džemom od smokve. Poveo se mali noćni razgovor o sličnosti između zavijanja vodokotlića i sirene za opštu opasnost, o svijećama od pertli i svinjeće masti koje su tako užasno treperile da te oči zabole kad čitaš note. Rejhana naglasi da u ratu nije okusila nijedan keks, što je nadoknadila tepsijama šogolja, pa se jedne godine, kad su bile najgore ofanzive, i sramotno udebljala. Borci suhi, žuti, a njoj se guzovi raširili. Tada joj je bila preukusna i kljukuša od koprive. Da je proba sada, povratila bi. Leća je još tužnija balada. Hajde, ružičasta može proći nekako danas, ali ona zelena, humanitarna, bljak, podriguješ cijeli dan. Onda kesten-pire, koja prevara. Ne od kestena, već od blata i karameliziranog šećera. Degutantni su bili i oni sokovi nenormalnih drečavih boja što su se dobijali od koncentrata – jedna kesica na koliko ono litara vode? Sok svijetli u mraku.
Još živa bila je uspomena na zlopaćenje oko pripreme drobnog bureka u vrijeme kad se meso plaćalo suhim zlatom. Šemsa je sa smijehom opisivala traume zbog smrada životinjskih crijeva koji se danima širio zgradom. Na užas, doda kćerka, naše Marelice, čiji je sin radio u UNPROFOR- u pa je svojoj majčici donosio najbolju germu, najbolju rižu, najbolje mesne nareske. I Toblerone. A kako je ono bilo, mama – so i lug za blistave zube? Ja se igrala kozmetičarke i mutila regenerator za kosu, malo kišnice, malo hrđe, ti si dosipala i piva, zaboravljaš? Šemsa je podsjeti da su neke stavljale i ovčjih brabonjaka s planinskim travama i da moraš znati tačnu dozu, inače kosa opadne preko noći.
Poslije ćaskanja otišle su u krevet, ali Rejhani san opet nije dolazio na oči. Zora se uvlačila u sobu kroz spuštene venecijanere. Vrane su počele da grakću, izdaleka su se razaznavali cilik i klepetanje koje je možda stvarao kamion, par puta je nečiji telefon ponovio temu iz Vivaldijevog Proljeća, a s vremena na vrijeme zakrkljao bi poneki tuberkulozni automobil napuštajući parking. Uvidjevši da od spavanja nema ništa, najzad je ustala, brzo se umila i oprala zube, kosu ovlaš uredila rukom.
S ciljem da memoriše detalje iz uputa, iznova je pročitala onaj mejl koji ju je toliko iznervirao svojom ultimativ nošću. Iako je dan ranije serijom pitanja reagovala na taj manjak bontona, Kliješta joj nisu udijelila nikakav odgovor. Izašla je van pazeći da ne uznemiri majku, koja je tiho hrkala, sama, u spavaćoj sobi za dvoje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail