Almin Kaplan

Almin Kaplan (Edited Photos) (17)

Almin Kaplan je rođen u Mostaru, 1985. godine. Piše poeziju i prozu. Objavljivao je u književnim časopisima: Most, Motrišta, Slovo Gorčina, Idiot, Koraci, Sent i drugim. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine.
Dobitnik je dvije nagrade za poeziju:
– Nagrada „Mak Dizdar“ za 2008. godinu (prva nagrada), Manifestacija „Slovo Gorčina“- Stolac (BiH);
– Prva nagrada „Ratkovićeve večeri poezije“ za 2012. Godinu (za pjesnike do 27 godina) – Bijelo Polje (CG).
Zastupljen je u tri antologije savremenog pjesništva:
– Van kutije (Antologija nove poezije YU prostora); Podgorica, 2009., i
– Kad zora razrjeđuje strah (Izbor iz mlade bošnjačke poezije); Zagreb, 2010.
– Meko tkivo, Klub studenata južne slavistike A-302 Sveučilišta u Zagrebu, 2015.
Autor je tri knjige:
– Biberove kćeri (2008.),
– Čekajući koncert roga (2013),
– Ospice (2014.).
Živi na selu Pješivac-Greda kod Stoca.

Iz Mostarske zbirke:

Pekare

Peciva u mostarskim pekarama
Imaju oblik prošlog vremena

I miris, ona su topla pod prstima
S njima se izgoni led ispod nokta

Pekari su s druge strane zida
Čuješ ih samo kad kažu

Pet minuta, nikad ne vidiš
Imaju li brašna u kosi

Kakva su im lica, imaju li brade
Kako rukama rade, kako razgovaraju

Sa vlasnicima, je li ih cijene
Što su svoje oči žrtvovali

Je li im tijelo pogureno
I što vide kad ne gledaju bijelo

Prodavačica

Stoji za pultom, smiješi ti se
Ima plavu kosu, iza, rafove pune

Riže, sokova što se s vodom mute
Keksa, kocke šećera, bombonijera

Na kojima žene još uvijek nose mini-val
Lice prodavačice je blago, kao lice djevojčice

Koja na putu iz škole
Sa džinovskim ruksakom na leđima

Pretrčava magistralni put
M 17

Knjižare

Prodavačice, umiljata glasa
Za svojim pultovima drijemaju

Svojim pokretima miluju
Ćilime mostarskih knjižara

One su poslušne, one odlaze
Do police koracima pobožnika

I kao molitvu, tiho, izgovaraju
To nema, nikad nije ni bilo

U njihovim knjižarama vlada
Stoljetna hramska tišina

Koju s vremena na vrijeme
Progargaša zvuk kopir aparata

Autobusi

U ovom gradu – svi autobusi imaju žutu boju
I na sebi ko zakrpu – japansku zastavu

Dok kruže gradskim ulicama
Zgrade im se izmiču

A kad stanu, tada neka starica
S jašmakom na glavi

S kesom u ruci
Sa štapom obješenim na podlaktici

Ulazi prva

I govori šoferu
Moj sine

Brda

Kao zgužvan jorgan bolesnika
Pod nogama

Leže brda oko Mostara

Velež je ona velika baklava
Na sredini šlifera

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail