Neven Ušumović

 

Rođen 1972. godine u Zagrebu, odrastao u Subotici.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju, komparativnu književnost i hungarologiju.

Od 1996. godine kao knjižničar radi u Zaprešiću, a od 2002. godine u Umagu.

Objavio zbirku priča 7 mladih (Naklada MD, Zagreb, 1997), «roman kratkog daha» Ekskurzija (Naklada MD, Zagreb, 2001), zbirku priča Makovo zrno (Profil International, Zagreb, 2009).

S mađarskog prevodio Bélu Hamvasa, Ferenca Molnára, Pétera Esterházyja i Ádáma Bodora.

Uvršten u američku antologiju Best European Fiction 2010 koju je uredio Aleksandar Hemon (izdao Dalkey Archive Press).

 

 

(…) Dogovorili smo se da ćemo radnju priče prenijeti u Suboticu. Vjerujući da Mladac nikad nije bio u mojem gradu, htio sam dati takav prostor priči u kojem će junaku sve biti prazno, bez činjenica o mjestu; priča bi time morala biti koncentrirana na sebe, na svoje vrijeme, na trenutke svojeg zgušnjavanja.

Ali Mladac se s tolikom radošću bacio u novi prostor priče da je to naprosto bilo sumnjivo. Kada sam još počeo hvatati da govori »pušti« umjesto »pusti«, »iđemo« umjesto »idemo«, »siči!« umjesto »sjeći!« – sve mi je bilo jasno. I ovaj je Bunjevac. Nisam tražio potvrdu, ispovijedanje nije dolazilo u obzir, ali veći dokazi od njegovog govora, naglaska pogotovo, fizionomije, te odličnog poznavanja Subotice, nisu bili potrebni.

Toplicama je pak kružio glas da smo nas dvojica Srbi. Govorilo se da je Mladac Srbin, a ja pogotovo! Mojim Topličanima ja sam bio pogotovo Srbin.

Situacija je bila jasna: govor, brada i literarne ambicije koje bi od malenih Toplica htjele napraviti neku novu Jugoslaviju. Nadrimudraci Toplica, nastavnici tjelesnog i hrvatskog, s hinjenom tolerancijom uvjeravali su me da Toplice – čak i pod perom vrhunskog pisca – a s obzirom na bogatstvo događanja i jezično blago ljudi ovog kraja, mogu dobiti najviše dvije stranice! I tu nema rasprave!

Zbog ovih glasina o nama, Josipova je firma – iako smo nas dvojica već davno dali otkaz – dovedena do ruba propasti. U Zagrebu su je prozvali U2 i s podsmijehom odbijali Josipove aranžmane. Roditelji su govorili: »Ako smo mi, silom prilika, morali trpjeti život s njima, naša djeca to sigurno ne moraju! Ne želimo da naša djeca psuju, pljuju po podu i smrde na češnjak!«

Naravno, sve su te priče samo podigle naš rejting kod djece. Mrzila su nas s ljubavlju, onako kako to samo djeca znaju.

Mladac me je iznenadio pitanjem kakva glazba će se puštati u našoj ljubavnoj priči. Oklijevao sam s odgovorom, bojao sam se da ne bude kao sa Suboticom, da se opet ne nađemo na istom. Sva sreća, izašao mi je u susret: Samo ne neka buka, električne gitare i slično – molim te! I suviše sam bio u tom! Kad je bio mlađi nosio je T-shirt s natpisom Sonic Youth, a sam si je napravio majicu s natpisom SCH – Sarajevo! Nisam ga mogao zamisliti takvog i počeo sam se smijati. Meni je on izgledao kao nekakav maestro iz doba romantizma. Chopin!

 

(…)

 

iz knjige Ekskurzija: roman kratkog daha. Zagreb, Naklada MD, 2001

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail