Zdenko Lešić

 

Zdenko Lešić (rođen 1934. na otoku Ugljanu), dugogodišnji profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, autor je više knjiga iz oblasti nauke o književnosti

Jezik i književno djelo,
Teorija drame kroz stoljeća,
Književnost i njena istorija,
Klasici avangarde,
Pripovjedači,
Pripovjedačka Bosna,
Nova čitanja,
Teorija književnosti,
Suvremena tumačenja književnosti i dr.

Kao profesor gostovao je na mnogim univerzitetima u svijetu (Londonski Univerzitet; Kolumbija Univerzitet, Njujork; Indijana Univerzitet, Blomington, SAD; Amsterdamski Univerzitet; Kalifornijski Univerzitet, Los Andželos). Nakon dvije godine provedene u opsjednutom Sarajevu, otišao je u London, gdje je dvije godine radio kao lektor na Školi za slovenske i istočnoevropske studije. U Londonu je započeo svoj prvi roman, pretvarajući u fikciju svoja traumatska ratna iskustva. (Roman je izašao 2001. godine pod naslovom Sarajevski tabloid u izdanju splitskog “Feral Tibunea”. Kad mu je istekao angažman u Londonu, otišao je u Seul (Južna Koreja) i tamo tri godine radio kao profesor na Korejskom univezitetu za strane studije. Upoznao je Daleki Istok i počeo pisati svoj drugi roman, o sebi i Tari, boginji milosti, koji je objavljen pod naslovom Knjiga o Tari, u izdanju Naklade Zoro u Sarajevu 2004. g. God. 1999. vratio se u Sarajevo i nastavio raditi tamo gdje je krajem 1993. bio stao: kao profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu i Akademiji nauka i umjetnosti BiH.
U mirovinu je otišao početkom 2004.

 

 

JUTRO U NAKSANU, NA ISTOČNOM MORU

 

…Kad smo se već našli u Naksanu, na Istočnom moru, u neposrednoj blizini naksanskog samostana, nismo mogli odoljeti iskušenju da s njegove verande ne promatramo kako se sunce rađa iz Tihog okeana.

Slijedećeg jutra ustali smo rano i otišli do budističkog hrama koji je podignut na hridima iznad mora, odakle se dobro vidi izlazak sunca.

Bila je zora i bilo je tiho. Čuo se samo šum lišća što ga je u krošnjama izazivao lagani povjetarac. Odnekud se oglasila zeba. A onda je i ona utišala. Zavladala je potpuna tišina, kao da je sva priroda zamrla u očekivanju da se desi nešto veliko i značajno.

Iz mraka nepreglednog okeana pojavila se daleko na horizontu najprije neka vatra, a onda se polako počela uzdizati ogromna užarena kugla, koja je svakog trenutka sve jače rasipala crveni plamen oko sebe. Malo-pomalo odvajala se od ravne linije horizonta. Za njom je ostajao široki crveni trag, kao da je za sobom povlačila ogromnu masu zacrvenjelog mora. A onda je odskočila uvis, ostavljajući pod sobom stišanu pučinu.

Tek tad smo pogledali oko sebe. Bilo nas je desetak tu gore, u tom paviljnu koji su igradili budistički svećenici prije više stoljeća: lica su nam svima bila čudno rumena, a oči blistave.

Iznad nas, gore na vrhu brda, stajala je u blještavom svjetlu prvog sunca visoka kamena figura Boginje Milosti, koja, spuštenih vježa, svakog jutra čeka da se iz mora pojavi Sunce.

Tada još nisam znao da nije boginja ta žena od kamena, koja stoji gore na brdu, iznad budističkog hrama, vječno okrenuta prema onoj tački iz koje svako jutro izlazi sunce. Tek kasnije sam saznao da je to Bodhisattva, “prosvijetljena bit”, biće sposobno da vidi sve koji pate i da pomogne u patnji svima. Zovu je Boginjom Milosti, ali ona ne živi, kao božanstvo, u vanzemaljskom svijetu, s one strane dobra i zla. Ona je ovdje, među nama. U praznini koja nas okružuje. I odlaže svoj odlazak u Nirvanu iz samilosti prema nama, ostajući u postojanju da bi nam svojom mudrošću pomogla.

Tog jutra, na obali Pacifika, nisam ni slutio da sam se tog trenutka susreo s Njom, Tarom, koja je mom životu odigrala važnu ulogu…

 

(Knjiga o Tari, roman, 2004)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail