Saša Stanišić

Saša Stanišić

 

Saša Stanišić je rođen 1978. godine u Višegradu. Studiji njemačkog jezika, slavistike i kreativnog pisanja u Njemačkoj. Živi u Hamburgu gje radi kao slobodni novinar i pisac.

_____________________________________________________

Ovo su putevi za vražju mater, a ne za auto! psovao je moj otac jučer ujutro na putu za Veletovo, gledao pod haubu našeg žutog yuga i odmahivao glavom.

Yugo je za četvero ljudi, ne za šestero, odvrati majka i pripali cigaretu.

Nije u tome stvar, stvar je u njegovom karakteru! Nije ovo auto, već magare na kotačima! Otac je opalionogom o felgu.

Magare je…zaustila je majka, ali onda se, nasreću, udaljila da popuši cigaretu u društvu cvijeća uz cestu.

Već je na svojoj prvoj vožnji naš tada potpuno novi yugo stao na krivudavoj cesti za Veletovo, s upaljenim motorom, kao da je htio samo baciti pogled na krajolik: na grmlje zrelih kupina, potok ispod jela, paprat u boji svijetlocrvenog minivala moje majke. Otac je digao ruke s upravljača i slegnuo ramenima, nije pomoglo dodavanje gasa.Dio puta do kuće pradjeda i prabake od tada uvijek prelazimo pješke. Na povratku yugo uvijek upali iz prve. Jedini koji se na to nikad neće priviknuti moj je otac.

Dok je on jučer, zamazan ineumoran, petljao po motoru, ja sam pokušavao objasniti stričevima i neni Fatimi da me ne treba puštati da pobijedim u remiju. Prošlo je vrijeme privilegija za malu djecu!uzviknuo sam, pa ja se samo pretvaram da ne mogu odjedanput držati četrnaest karata u ruci, da se vi opustite!

Bacio sam žustro karte posred kamena oko kojeg smo sjedili, da budem glasan, a da ne podignem glasa. Mojoj majci u takvim gestama nije bilo ravne. Toliko je glasno znala ustati od stola, odmahnuti glavom, staviti ruke na bokove i skupiti obrve da bih osjetio potrebu da začepim uši.

A ti, striče – kucnuo sam Boru kažiprstom po ramenu –kad mi već gledaš u karte, onda, molim te, zadrži u ruci dečka, koji bi, usput, i tebi dobro došao, a nemoj ga servirati meni, nisam ti ja neki tamo nekompetentni!

Riječ “nekompetentan”naučio sam od oca. On je upotrebljava kad je na televiziji neka politika ili kad se oko televizijske politikesvađa sa stricem Mikijem. “Simpatizer” je druga važna riječ, koja je već više puta dovela do slanja mene u sobu i višednevnog nerazgovaranja dvojice braće. Da imam brata, bili bismo sušta suprotnost mome ocu i stricu Mikiju. Ozbiljno bismo jedan s drugim razgovarali, a svejedno se nitko ne bi imao razloga bojati naše galame.

Nekompetentan je netko tko radineštoo čemu nema pojma, kao naprimjer kad upravlja Jugoslavijom.

Stric Bora je rekao: u redu, pokupio karte i promiješao ih pa smo pustili nenu Fatimu da dobije sljedeću partiju. Iza nas je otac streskom zatvorio poklopac motora, a Bora mu je ponudio svoju kutiju cigareta. I zaputili smo se pješice.

Moj je otac bio veletovski pušač. Jedine cigarete u životu popušio je na potezu od yuga koji nije htio upaliti do kuće pradjeda i prabake. Tako i jučer: dvije kutije u dva sata. U pauzi, koju smo morali napraviti jer je stricu Bori ponestalo zraka i nije mogao dalje, naslikao sam naš yugo bez auspuha na cesti za Veletovo. Rano jutro, na vlatima trave sjaji se rosa, cvrkućuptice, a rodbina čiji yugići nikad ne stajuprestiže nas trubeći.

 

(iz romana Kako vojnik poravlja gramofon).

 

 

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail