Sofija Kordić

Sofija Kordić (Benkovac, 22. decembra 1965), novinarka i književnica.
U Zadru je provela detinjstvo, završila osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu, na Fakultetu političkih nauka, diplomirala je Međunarodne odnose. Za vreme studija počela je da se bavi novinarstvom pišući za hrvatske i srpske omladinske listove.
Krajem 1990. nastavlja s novinarstvom u listu Borba, kasnije Naša Borba. Pisala je i za nedeljnik Vreme i za londonski War Report. Jednu godinu provodi na novinarskoj specijalizaciji na fakultetima za novinarstvo u Utrehtu (Holandija) i Arhusu (Danska).
Krajem 1993. odlazi u Prag, gde magistrira na Srednjoevropskom univerzitetu (CEU), na Odseku za evropske studije. Pored saradnje s Našom Borbom, postaje dopisnica Radija Slobodna Evropa iz Praga. Kada se Radio preselio iz Minhena u Prag, radi kao članica redakcije za južnoslovenske jezike devet godina. Između ostalog, bavi se međunarodnom politikom i uređuje emisiju o ljudskim pravima. Nakon gašenja hrvatske redakcije, nastavlja s novinarstvom u Pragu i piše za različite hrvatske medije.

Roman Hipofiza u egzilu je njena prva knjiga.

Beograd – Prag – Cave

“That’s what I like about Balkans, big noses and pas- sion”, vikala mi je na uho Damirova djevojka Frija, Ni- zozemka, u praškom klubu Radost na koncertu Leb i Sol , nakon što su virtuozi iz Makedonije odsvirali “Aber dojde donke” bacivši u trans sve prisutne. Frija je brisala suze grleći Damira, ja sam grlila Marka podsećajući se Yu rock večeri, kad je Marko skupa sa Vojom iz beogradskog benda Bezobrazno zeleno bio DJ u Repreu.

Tu su večer godinama u Pragu nazivali kultna. Mnogi su u raznim klubovima pokušavali ponoviti to nešto, neopisivu energiju koja je kolala klubom i s naših ljudi prelazila na Pražane i na turiste koji su opčinjeni gledali u nas, takozvane ex-Yugoslavene, kako se stapaju s mu- zikom osamdesetih kao da se baš te večeri rastaju sa ne- kadašnjom državom, nekadašnjim životom, želeći još Azre, Idola, Šarla Akrobate, Električnog orgazma, Filma, EKV-a, Bjelog dugmeta, Lančnog franca, Leb i Sola ; kao da će ritam, riječi, ples, poništiti zvukove sirena za uz- bunu, pad granata, mržnju, zlo i bijeg. Ja sam se upravo te večeri oprostila s nečim što smo nazivali Jugoslavija. A oproštaj je neprestano visio nad čudesnom tvorevinom, i prije no što nam se dogodio narod. Odgađali smo ga godinama, a izgleda da je bio neumitan; koliko izvjestan, toliko i apsurdan; kao kad je Camijev Mercault čekao na smrt giljotinom.


Nick Cave and the Bad Seeds! U secesijskoj palači Lucerna koju je sagradio djed Vaclava Havela. Moj prvi koncert u Pragu. Kompleks kazališta, kina, noćnih klu- bova i plesnih dvorana, prva je češka građevina od željeza i betona, sa pokrivenim i zastakljenim pasažom,nevi- đenim arhitektonskim pothvatom za to vrijeme u Češkoj. Palača se gradila postepeno, od 1907. do 1921. godine.

Oh Lord,tell me what I done
Please don’t leave me here alone
Where are my friends?
My friends are gone

Palaču su nacionalizirali komunisti 1948, a prvi pred- sjednik Čehoslovačke nakon pada komunizma, Vaclav Havel,vratio je obitelji u ruke žene svog brata.

You better run, you better run
You better run to the City of Refuge

Studentski kulturni centar u Beogradu, kraj osam- desetih prošlog stoljeća. Nakon završetka koncerta Nicka Cavea, pored bara, Milica me je zapanjeno stezala za mišicu kad sam joj onako usput rekla da je Cave prošao pored nas.
“Što mi nisi rekla, zašto, zašto, zašto?”
Smijala sam joj se tada, ne shvatajući njen istinski gnjev i ne znam što bi uradila i da sam joj rekla da je njezin idol prošao pored nas.

Mislila sam na nju intezivno, dok sam uranjala u Caveove zarazno melakolične akorde, a razdaljina između Češke i Srbije, Praga i Beograda, secesijske Lucerne i nekadašnjeg Oficirskog doma, a od 1968. Studentskog kulturnog centra, činila mi se nepremostiva. Za Miličina idola Nicka u Pragu rijetko tko je čuo te 1989. Za nas u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu, nešto sasvim blisko.

Ne, velika većina nas nije slutila, poput Džonija iz Azre , da se strmoglavljujemo, neumoljivo klizimo sa pijedestala egzotične socijalističke zemlje, gdje se sluša dobra muzika, gdje se gledaju dobri filmovi, gdje mladi nose “Levis 501” i “All Star” patike.

“Nigdje nisam vidio toliko slobode, a toliko malo demokracije”, rekao je jednom neki britanski povjesničar ponesen egzotikom socijalističke Jugoslavije. Sve nam je to zamagljivalo vid, “budućnost je već naša, hoćemo sadašnjost”, vikali su pobunjeni studenti 1968, a nismo znali da smo već tada isklizali iz tračnica sadašnjosti, da su nam raspomamljeni akademici, očevi nacija, otkačili vagone i vukli nas natrag u okrilje bitaka, smrti, mitova i marševa. Samo pet godina kasnije od Cavevog pohoda bijelom gradu Prag je bio meka evropske alternativne kulture, dok su se ispred beogradskog SKC-a na trotoaru prodavala piratska muzička izdanja u kartonskim kutijama.
I let love in
I let love
(iz knjige Hipofiza u egzilu )

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail