Marko Pogačar

Marko Pogačar je već neko vreme nezaobilazno ime regionalne pesničke scene. Rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri zbirke pesama: Pijavice nad Santa Cruzom (2009), Poslanice običnim ljudima (2007), Predmeti (2009), Crna pokrajina (2013), dve knjige publicistike: Jer mi smo mnogi (2011) i Slijepa karta (2016), dve knjige eseja: Atlas glasova (2011), Jugoton gori (2013), te knjigu kratkih priča Bog neće pomoći (2012). Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvonedeljniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, a tekstovi su mu prevođeni na tridesetak jezika.

TEKST

Sad je vreme za to
Haustor, “Sejmeni”

(Bolero, Jugoton, Zagreb, 1985)

Kako je sjajan cyberspace, kako je sjajan papir, sjajni su pijesak, pergament, kora breze; svi oni podnose svašta, čaki i pisanje o onom što strašno voliš, ono opasno, najopasnije pismo, prije svega za pismo samo. Kako se lako o vlastite teme okliznuti, kao o sapun na mokrim pločicama kupatila, kao o najdraže ploče, prokletstvo, o njima pisati i govoriti – sve to najčešće završi kao da sapun nije bio na podu tvoje kupaonice nego u nekom zajedničkom zatvorskom tušu, a onaj ko ti ga dok si rekao keks odzada metne je tvoje vlastito nesvjesno; kič koji obično slijedi izljeve ljubavi.

E, tako je meni sasvim zeznuto pisati i govoriti o pločama Haustora, vjerojatno najdužem intimnom odnosu koji sam imao u životu. Zakačio sam se već negdje s devet- deset godina, naravno na one durske manduševačke taktove “Prve ljubavi”, za vrijeme šetanja između nekadašnjih bratskih republika u bijelom Renaultu 5 moga oca, kojem se u motor jednom zavukla i ondje riknula kuna, a taj se auto tog smrada zatim nikada nije do kraja riješio. Odrastanje je, kao svako odrastanje, bilo brzi prijelaz s dura na mol. Ljetne haljine postale su odjednom na sasvim drukčiji način zavodljive, a sve te ovakve i onakve srednjo- školske i poslije univerzitetske dane na Šari i Cvjetnom naselju od splitske je pustoši i zagrebačke zime, od kapi bijesnih adolescentskih pljuskova štitio poseban obod, vratne žile grijao jedan te isti šal. Došlo je dotle da sam jednu na kraju ipak nedovršenu dovršenu knjigu odlučio posvetiti ploči Treći svijet, jer se nisam mogao, zapravo posve nepravedno, sjetiti ničeg što bi taj period mog života obilježilo više. A bilo je sve tako zagrebački i neegzotično i sivo i prljavo, najbolje – asfalt na asfaltu, glave u veš mašinama, noge u blatu nasipa, i rum koji smo tada pili bio je Badelov za kolače, nikakvi crni nestvrstani, kakva Santa Teresa.

Nakon tog Trećeg, kao zaista treća ploča došao je Bolero – album reducirane postave koju su napustili Sacher (autor većine materijala na Svijetu) i dobar dio ostalih članova (gotovo svi se ipak na snimci pojavljuju kao gosti) – koji potpisuju samo Rundek, Zajec i Prica. Zbog spomenutog razlaza s dominantnim kompozitorom grupe većina je kritičara, a taj se stav već nekako ustalio i u popglazbenoj mitologiji, bilo sklono album promatrati kao Rundekov solo materijal, prijelaznu ’fazu traženja’ i slično, gotovo podbačaj prije konsolidacije i labuđeg pjeva grupe s Tajnim gradom. Međutim, iako dio o solo-albumu drži, Bolero je maksimalno koherentna ploča sjajne dinamike, s pravim omjerom hitova i eksperimenata, remek-vinil na kojem postoji tek jedan filler i to, paradoksalno, upravo sasvim nepotrebna, čizi naslovna stvar koja iz ostatka materijala strši kao Goebbels iz zbora bečkih dječaka.

Teško je izabrati, pošteno nemoguće, ali takva je većina izbora, samo ako im damo vremena. Tek s tim na umu izdvajam “Sejmene”; magičnu bajalicu otpora koju sam do kraja dešifrirao tek godinama nakon što sam napamet mogao otpjevati tekst. Rundek sejmene, otomansku janjičarsku miliciju s tradicionalno lošim simboličkim kapitalom u ovim krajevima, uzima kao egzotičnu inačicu bilo kojega žandarstva i, izmještajući je u areal zaostao s prethodne ploče, u neku neimenovanu južnoameričku, azijsku ili afričku revoluciju, čini od njih univerzalnu figuru koja teror kanalizira u gnjev, a gnjev u otpor. Veduti (nešto drugačije ispisanoj i u sevdah-standardu Niz polje idu, babo, sejmeni) savršeno odgovara mnogo rudimentarnija orkestracija albuma svedena, nakon baroknosti Svijeta, gotovo na klasičnu rock postavu. Minimalistička Rundekova bas linija sasvim je Sacherovska i bez potonjega, na nju naliježe karakteristični, gotovo mašinski loop bubnja, temeljnu teksturu i melodijsku strukturu vode gitarske minijature Zorana Zajeca, a puhači, standardna sekcija Capri/Pavlica/Santro, kako se pjesma bliži svom kraju pletu u pozadini sve gušću živicu ježeva i bodljikave žice.

Svi imamo svojih mana, a ja imam mnoge. Jedna od najglupljih, uz generalizacije poput ove iz prethodnog retka, možda je to da ne mogu do kraja vjerovati nekome tko ne razumije ovu pjesmu, koga ona, bar malo, ne izbaci iz takta, istovremeno ga razbjesni, razgali i pomalo mu zamuti oči. Evo one patetike s po- četka, šta da se radi. Lakmus. Jebeni lakmus za ljude.

(iz knjige Jugoton gori!)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail