Olja Savičević Ivančević

201205280813310.Olja Savic evic  KMasa

Olja Savičević Ivančević (Split, 1974), spisateljica je i pjesnikinja.
Autorica je pjesničkih zbirki „Bit će strašno kada ja porastem“(1988), „Vječna djeca“(1993), „Žensko pismo“(1999), „Puzzlerojc“(2005), „Kućna pravila“ (2007), “Mamasafari i ostale stvari” (2012); knjige priča „Nasmijati psa“ (2006) i romana „Adio kauboju“ (2010).
Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je „Prozakom“, dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković“ Večernjeg lista za kratku priču te nagrade „Kiklop“ za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila“. Roman „Adio kauboju“ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost „Jure Kaštelan“.
Poezija i proza ove autorice prevedene su na dvadesetak jezika.
Uvrštavana je u domaće i strane izbore i antologije.
Dobitnica je međunarodne književne stipendije International Writing Program at the University of Iowa i stipendije europske mreže za promicanje književnosti Traduki u Istanbulu.
Piše kolumne u novinama i na portalima, surađuje s kazalištima kao autorica songova i dramaturg.
Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica.

Knjige:
“Nasmijati psa”, kratke priče
– AGM, Zagreb, 2006., 2007.
– “Augustschnee”, Voland&Quist, Dresden-Leipzig, 2008.
– Samizdat B92, Beograd, 2009.
– Blesok, Skopje, 2009.
– Nyitott Könyvműhely, Budapest, 2010.

“Kućna pravila”, pjesme
– Algoritam, Zagreb, 2007., 2009.
– Mala Kutija, Grupa 424, Beograd

“Adio kauboju”, roman
– Algoritam, Zagreb, 2010., 2011.
– Samizdat B92, Beograd, 2010.
– Voland&Quist, Dresden-Leipzig, 2011.

“Mamasafari i ostale stvari”, pjesme
– Algoritam, Zagreb, 2012.

Nagrade:
– 2005. nagrada “Prozak” dvotjednika Vijenac i izdavačke kuće AGM za najbolji rukopis mladog autora
– 2007. prva nagrada “Ranko Marinković” Večernjeg lista za najbolju kratku priču
– 2008. nagrada “Kiklop” za najbolju pjesničku zbirku “Kućna pravila”
– 2011. nagrada T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj
– 2011. nagrada Slobodne Dalmacije “Jure Kaštelan” za područje umjetnosti

 

Pismo sjetnog psa

Cijenjeni ljudi, prijatelji pasa i ostali,

Vjerujem da ste upoznati s malim akustičkim skandalom koji zadnjih dana potresa naše susjedstvo, a možda ste baš vi ispunili naše gluhe noći decibelima strasti – svejedno.
Vodite li ljubav tiho kao psi ili glasno kao mačke, manje je važno, obraćam Vam se sa željom da, potaknut navedenim zbivanjima, s vama podijelim neke pasje misli o ljubavi. Samo jednu stvar vas u svom obraćanju molim: da zahvaćeni vrtlogom strasti ili razdraženi ili preneraženi uspaljenim kricima iz mraka ne zaboravite da osim mačje ljubavi koja dreči postoji i pseća koja cvili. Sjetite se toga barem ujutro, dok nakratko vlada razboritost i nevinost početka, bacite koju kost onim istinski gladnima ljubavi i mesa.
Ovo pismo je i ogled o neuzvraćenoj vjernosti – poznato je da je psećoj ljubavi imanentna vjernost. Ali vjernost, nasuprot raširenom i površnom uvjerenju, nije uvijek monogamna, kao što ni monogamija ne mora biti vjerna ili odana, tako je i s ljudima i sa psima.
Sjećate li se, možda, zgodnog mješanca šnaucera i tkoznakojeg psa iz naše ulice kojeg ste nazvali Zaljubljeni Shakespeare? Taj brko (zvat ćemo ga, da ne bi bilo zabune, i nadalje Shakespeare) u vrijeme tjeranja određene kujice Gare s Trstenika pobjegao iz svog ugodnog doma u Šimunovićevoj, da bi se ukopao pokraj njene kapije. Tri godine zaredom izlagao se pogibelji pretrčavajući prometnice, po dva tjedna bio bez krova nad glavom, gladan i žedan, o milosti ovisan; sjedio je pred njenim dvorištem rezolutno, nalik dlakavom spomeniku i čekao da Gara pomoli svoju repicu.
Ona je, srčano, lajanjem i zubima, odbijala druge pse od svoje zadnjice što nije bilo jednostavno, jer, sjećamo se svi, kad bi je njena gospodarica izvodila u šetnju, vraćala se trčeći s kujicom u naručju, u pratnji nezajažljivih vučjaka, labradora i jazavčara koji su tih dana otrgnuti s lanca, gonjeni čulima lutali ulicama nijemo i bijesno vapeći za partnericom.
Ali samo jedan, izvan tog hipnotiziranog čopora, činio je s njom par za parenje i čim bi gazdarica okrenula glavu, Garica bi preskočila ogradu, dignula rep, a Zaljubljeni Shakespeare bi se spremno prikopčao.
Jednom su tako prikopčani, slijepljeni kao ljubavni janus nesretni sretnici proveli sate ispred stražnjeg ulaza u zgradu, a Vaša djeca su ih povlačila i gađala kamenjem – nisu se mogli razdvojiti. Dogodi se to i ljudima – katkad plaho srce zablokira donje rampe, a kamoli ne nama psima s mozgovima punim mjesečine i adrenalina.
Kad se, već drugo proljeće zaredom, mlada gazdarica iznenadila vlažnoj hrpici štenadi u košari za rublje, romantičnom odnosu Gare i Zaljubljenog Shakespearea došao je kraj.
Gara nakon zahvata više nije bila ista. Nezainteresirana za parenje prepustila se hrani i melankoliji, a Shakespeare je ljubavnu čeku preselio nekoliko ulica niže kod španijelke Lune i otad bio vjerno njen. Nakon Lune došla je mopsica Hani. Veza s mopsicom urodila je zanimljivim izdancima psećeg roda i gazda je psa – posljedično – pritegnuo, više ga niste viđali bez uzice, zanesenog i pustopašnog.
Ali iza i ispred tih serijskih monogamija, pasjih erotskih romansi, zlatnih lokni i prkosnih čekinja, otkopanih kostiju i ranjenih muda, Shakespeare se uvijek vraćao kući svom čovjeku. Pas mu nije zamjerio ni kad ga je kastrirao. Zapravo, učinio je njegovu lojalnost usredotočenijom i ovaj mu je bio na neki način zahvalan što ga je oslobodio seksualne nervoze u vezi s kujicama. Sad je mogao cijelim svojim stvorom obožavati dragog prijatelja čovjeka bezuvjetnom, bezrezervnom, platonskom, ludom i čistom ljubavlju kakva je samo pseća. Nepomućena zaljubljenost nije završila ni nakon što ga je čovjek napustio i ostavio na ulici: pa da, kao pseto, dobro kažu.
Samo pas može imati tako glupo srce. Pas kao ja, religiozni fanatik.
Znate mene? Zaljubljeni Shakespeare, kusi odrpanac, od majke šnaucerke i tkoznakojeg terijera. Možda ste viknuli na mene dok sam niz ulicu kotrljao kravlju kost koju sam ukrao mesaru, možda ste u mom pravcu šutnuli kamen ili na mene bacili svežanj ključeva kad sam ponjušio tur vašem friziranom štencu.
Moj najbolji prijatelj me krajem proljeća ostavio u šumi kraj klaonice tamo uz autocestu, hodao sam sedam noći i šest dana, vratio se doma krvave njuške i poderanih šapa i ujutro pred zgradom, kad je krenuo na posao, lud od sreće bacio sam mu se pred noge. On je iznenađeno zastao i zatim rekao: „Marš!“ I to je bilo sve.
Još uvijek, čekam ga ujutro ispred zgrade. Ne bacam mu se pred noge, stojim po strani i čekam, zacvilim tek kad ode.
Ni prljavština ni bijeda nisu zasjenile sjaj mog poniženja. Ima li išta dostojanstvenije nego biti ponižen u ljubavi? To je spektakularan pad i što padaš niže dublja je tvoja tuga, a veličanstvenija tvoja bol. Vi što me sa strahom i gađenjem zaobilazite na ulici, znajte, kad god me šutnete tjerate me u nebo, uz vaš prezir, moja ljubav-av-av-av koju nitko ne treba postaje sve ljepša, ova patnja mogla bi od mene učiniti sveto pseto.
Vidio sam i to: prije nekoliko dana moj je čovjek kupio novog psa. Ne očajavam i ne nadam se, ali svejedno čekam. Uostalom, gdje bih mogao otići s ovim nevidljivim lancem s kojim sam rođen.
Zato, opet vas molim, jer ja sam žicar i prosjak i žmukler ako treba – zahvaćeni vrtlogom strasti ili razdraženi ili preneraženi uspaljenim kricima iz mraka ne zaboravite da osim mačje ljubavi koja vrišti postoji i pseća koja cvili. Sjetite se toga barem ujutro, dok nakratko vlada dobroćudnost početka, bacite makar kost onima istinski gladnima mesa nade.

Odano Vaš,
Tužni Pas
Ovo je jedno od desetak “pisama glasnim ljubavnicima” koja prate radnju mog novog romana u rukopisu. – Olja S.I.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail