Nenad Veličković

Rodjen u Sarajevu 1962, završio Filozofski fakultet, Odsjek za književnost, isti na kojem je sada asistent.

Prije toga završio Matematičku gimnaziju u Sarajevu.

 

Objavio:

Konačari , roman, 1995

Đavo u Sarajevu, zbirka priča,1996

Sarajevski gastronauti, 2000

Otac moje kćeri, roman, 2002

Sahib, roman, 2001

Viva SEXICO, 2006

100 Zmajeva, roman 2007

 

Sajt: http://www.velickovic.ba/

 

Izdavač u Srbiji: Stubovi kulture i Fabrika knjiga

 

—————————————

O korovu

Svaki put kad prođem pored uređenog travnjaka javi mi se osjećaj da bih se morao stidjeti. Tu se iza uredno potkresane žive ograde zeleni se kao ćilim ravna, jednaka, gusta engleska trava, a tamo, pod mojim balkonom, džiglja korov, u slavu lijenosti i nebrige, neukusa i nedostatka smisla za estetiku.

Taj osjećaj, da bih se morao stidjeti, javi mi se svaki put kad iza zavjese pratim sebe komšijskim očima.

Ali ja se, eto, ne stidim.

Ne zato što sam davno prestao obraćati pažnju na pomicanje zavjesa (ustalom, nismo mi nikad toliko važni kao što o sebi mislimo, možda tek zabavani, ponekad), već zato jer ja svoju podivljalu zelenu parcelu volim i ne grozim je se kao frizeri živica i zelenih površina. U ratu su je komšije Enver i Hilmo podijelili i na njoj gajili povrće: luk, mrkvu i paradajze od pola kilograma, sve dok Dejton nije stavio tačku na haustorsko baštovanstvo u Sarajevu. Uspomenu na te dane čuva još jedino masno sjajna blitva koju je Enver prije skoro deset godina posijao.

Tada je čupao korov i njim hranio skotnu zečicu, a onda, kad je od gladi ili muke krepala, i ostavila za sobom veliko klupko još slijepih zečića, on ih je hranio mlijekom nasutim u apotekarske bočice sa pipetom, i radije je, kad su odrasli, nastavio jesti humanitarne splačine, nego da ih zakolje i njihovim komadima učini rižu jestivom.

Odmah pored tvrdoglave blitve debelih bijelih peteljki napuhuju se lopte maslačka.

Neki ljudi i neke knjige tvrde da su maslačak i radič isto. A nisu. Maslačak su one male meduze na vrhovima mliječnih stabljika sa kojih raspuhujemo padobrance, i ono čime počinje pjesma “Moja kćer”:

Maslačak bi pred njom kleko,

kad se ona poljem šeta.

Ja sve strepim da je neko

ne ubere mesto cveta.

U polju, na livadi i na mojih nekoliko podbalkonskih kvadrata zelenila, maslačak je korov, a opran, nađubren, utovljen, izvagan i zapakovan, postaje radič, salata šminkera, izvor zdravlja i vitamina.

Istina je da sve ove rozete nazubljenih listova ipak nisu jedna biljka. Ali tek na jesen to će biti očigledno, kad im se na odrvenjelim stabljikama počnu otvarati u zoru i zatvarati u sumrak žuti i plavi cvjetovi. Plavi pripadaju cikoriji (kako piše na instantu za kafu) ili konjogrizu, kako piše u receptima za ljekovite čajeve.

Travar bi u ovom zapuštenom zelenilu našao još radosti za sebe i još nade za bolesne: evo koprive, korova nad korovima, o čijoj se ljekovitosti već tri hiljade godina pišu knjige i rasprave. Zbog malo mravlje kiseline, kojom ožari našu kožu kad prvi put uđemo u nju tražeći otkotrljanu loptu, zamjeramo joj čitavog života, i spremni smo, u svojoj djetinjoj ljutnji, prezirati sva jela, sve napitke, sve sirupe, sve njene magične eliksire za snagu, otpornost i zdravlje.

(Kako smo sa ovako kratkim pamćenjem tako velika zlopamtila?)

Evo, između koprive i maslačka, u vreže sljeza.

Kad iznad plavih cvjetova zazuje pčele, ose i bumbari, ne mogu da se ne sjetim malog Branka u jutrima sljezove boje, i njegovog djeda kome vuk nije siv nego zelen, i djedovog prijatelja Petraka koji sa ljestvama pokušava dohvatiti mjesec.

Gdje je mjesec, tu su i psi lutalice. Dolaze noću, gnijezde se uz još topao zid zgrade, i mjesecima vuku za nos kafilere i njihove doušnike.

Jedan među njima svako veče zavijanjem se pridruži krčanju zvučnika koji pozivaju na molitvu. Ima li ova bizarnost neku skrivenu poruku, i kome je ona upućena: estradnom nepovjerenju u poziv un pluged, ili neopreznom tolerisanju poludivljih životinja?

Iz još toplih psećih loga, i to je siguran i neopoziv znak da je sa zimom svršeno, izmile ujutru gomile mrava i krenu uz crvenu fasadu, preko terase i praga, u naš šećer i ostatke hrane.

Onda ih posipamo vodom, ili pepelom ili solju, ili nekim drugim bojnim otrovom iz laboratorije naših neinventivnih borbenih pronalazaka, poštujući neki zamišljeni sporazum o ograničenju naoružanja koji nas sprečava da posegnemo za nuklearnim arsenalom i napadnemo ih TUS-om ili autanom. Oni pred našim prijateljskim zasjedama zastanu, strugnu pipcima i nožicama, okrenu se, ali već sutra dočekuju nas, bunovne i naježene, ponovo na našim mrvicama.

Poraz u ovoj bitki omogućava nam da sjedimo na osunčanom balkonu i gledamo ih kako se muče sa svojim plijenom, kako jedni drugima oko njega pomažu, i kako sa njim nestaju iz našeg vidokruga.

“Kad budem velik kao mrav”, kaže pjesnik, “nitko me na brata, ni u rat, slati neće…” veličajući njihovu marljivost nasuprot ljudskoj militantnosti. Ali istina o mravima (i ljudima) nije potpuna bez jedne druge pjesme:

“Sve putem koji vodi slavi

Krenuše ko vojske mraka

Biće se danas kao lavi

U noći tuđeg mravinjaka

Učiniće ga opštim grobom

Ostavivši smrt i senke

Poneće svoje mrtve sobom,

I novo blago, i sve ženke.

I vratiće se mirno tada

Sve kao reke koje plave

Dok za krvav zapad pada

Strašno i mračno sunce slave.”

Šta je, uostalom, potpuna istina?

“Čini mi se da sam oduvijek osjećao (a kasnije i sasvim svjesno mislio) da se dvije suprotne istine nipošto ne isključuju. Isključiti jednu ili drugu izgledalo mi je da znači osakatiti stvarnost, osiromašiti život, lišiti misao jednog njenog pola” rezonuje književni junak Ivan Galeb.

I zašto ne bi, jedni naspram drugih, mogli postojati uređeni vrtovi sa engleskom travom i ostrvima od bijelih oblutaka iz kojih mirišu naprskane ruže, i zapušteni komadi zarasli u korov sa kojeg prašinu sapiraju jedino rosa i kiša? Na mekanoj gustoj travi može se ležati, igrati, izuti, odmarati. Ali gdje je tu loboda? Kad ni riže nije bilo, u prvom ratnom proljeću, svi smo punih usta mljackajući tvrdili da je bolja od špinata.

Gdje su tu lepeze bokvice, koju smo kao djeca privijali na posjekotine a onda cijepali listove na dvoje i prebirali po žilicama: voli me, ne voli me… ?

Gdje je djetelina, macina trava, pelin, čičak, hren?

Dostojna je poštovanja i razumijevanja ljudska potreba za ravnim površinama, pravim linijima i geometrijskim ivicama. Minijaturne kopije kneževskih vrtova lijepe su ne samo zbog svojih čistih i jasnih raznobojnih oblika nego i zbog ljubavi kojom se vrtlari posvećuju svojim biljkama. Ali nije ta vrsta sračunate arhitektonske ljepote jedina na svijetu. Može se satima gledati i u zapušten komad neograđenog zelenila, jer je čudo stvaranja i obnavljanja jednako lijepo i na kraljevskoj ruži i na običnom maslačku. “Oblikom sam kap a sadržajem more…”

Ne moramo svi pristati na majmunski slogan da je rad stvorio čovjeka.

Svaki čovjek iznova sam sebe stvara.

I, ako je cilj ljudskog napretka ujednačavanje različitosti, a smisao civilizacije da pripitomljava porobljavajući, onda sam spreman da me vrijeme pregazi, kao bubu, mrava ili korov pod mojim balkonom.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail