Jasna Šamić

Jasna Šamić, završila je studije turskog jezika i književnosti (1972), i arapskog jezika i književnosti sa persijskim kao trećim jezikom, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1973). Na istom fakultetu magistrirala je iz opšte lingvistike i turkologije (1977). Doktorirala je na Sorboni na temu sufizma i istorije Balkana(1984). Profesorka je na Univerzitetu u Sarajevu, saradnica na radijskim stanicam RFI i France Culture, direktorka istraživanja pri Nacionalnom naučnom istraživačkom centru. Predavala jezike i civilaziciju Balkana na Univerzitetu Marc Bloch u Strazburu, držala predavanja i učestvovala u naučnim skupovima na univerzitetima širom Evrope i u Americi.

Kroz svoj naučni rad bavi se naročito sufizmom i sufijskom književnošću, derviškim redovima i osmanskom književnošću, ali i modernom turskom književnošću. Prevodila je sa turskog, arapskog, persijskog, francuskog, engleskog i italijanskog jezika.

Bila je članica redakcije časopisa Kulture istoka (Beograd), potpredsednica Udruženja prevodilaca BiH, danas je članica Societe asiatique i Društva pisaca Francuske, francuskog PEN kluba, Društva pisaca BiH, PEN centra BiH. Uređuje časopis Književna sehara.

Laureat nagrada Stendahal i Gachez-Philippot za književnost, nagrade publike Salona balkanske knjige u Parizu, međunarodne nagrade Naji Naamans za poeziju i prozu, i nagrda Fondacije za izdavaštvo BiH za više knjiga.

Romane, pripovetke, poeziju, drame, eseje, književnu kritiku piše i objavljuje na bosanskom i francuskom jeziku.

Objavljene knjige poezije: Isječeni trenuci (1973), U hladu druge kože(1980), Na postelji od sna(2015)

Romani: Mraz i pepeo(1997), Bosanski paviljon (2000), Soba s pogledom na okean (2001), Portret Balthazara Casiglionea (2002), Carstvo sjenki (2007), Mozart (2013), Svjetlo mraka (2017), Prijedeli lutajućih duša (2016)

Drame: Sjećanje na život(1995), Grad ljubav smrt(1995)

Proza: Valcer(1998), Na Seni barka(2007)

Eseji: Pariski ratni dnevnik (1994), Mistika i mistika(2015)

Monografija, Pariz Sarajevo(2001)

Autorka je brojnih dokumentarnih i kratkometražnih filmova kao i pozorišnih predstava koje je sama postavljala na scene Pariza i Sarajeva.

Živi i radi u Parizu kao slobodan pisac.

MRAZ I PEPEO

(odlomak)

Jesu li mrakovi platna gdje žive
nestala bića bliskog mi pogleda?

Evo me opet u istom vozu, romantičnog naziva Mozart, kojim sam godinama putovala do univerziteta gdje sam predavala “jezike”, istoriju i civilizaciju iz Regije; ovaj put me Mozart vraća u Pariz sa festivala poezije u Strasbourgu. Organizirali ga Turci. Jesen. To je prilika da čitam, sanjarim, i uživam, kao nekad, u prirodi. Ponajprije u drveću po čijim vršikama palacaju jesenji plamenovi. Rđa je zahvatila lišće niskoga grmlja, a i krošnje mnogih visokih stabala su kao zarđala sunca. Zadovoljstvo je, kao sjenkom, praćeno gorčinom koje ne mogu da se oslobodim. U međuvemenu, brojni prijatelji su se u razboljeli, mnogi od njih i umrli. Žestoke bujice emocija ostavile su pustoš u duši koja je sad nalik na prazno pješčano korito.

******

U Strasbourg sam ponijela, ali nisam imala ni trenutak vremena da pročitam pisma koja sam pronašla u sehari nakon mamine smrti. Otvaram smotuljak.

Pisana su krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Kako ih je sačuvala? Ona, koja je raspolagala zbilja nesvakidašnjim talentom da sve izgubi?

To su, uglavnom, pisma koja je tata slao mami, ponekad i nama, djeci, u vrijeme kad je u Parizu pripremao naš dolazak. Među njima ima i maminih. S našim dolaskom nije išlo lako: trebalo je dobiti vize i naći stan, a mi smo bili iz divlje zemlje koja je uz to bila i komunistička.

Gotovo svako tatino pismo počinjalo je isto: ”Danas je nedjelja i, kao i obično, dan za pisanje pisama, a od tebe već više od tri nedjelje ni glasa”. Onda bi dodao: “Moji dani teku uobičajenim ritmom”.

Moja majka, ili nije uopšte odgovarala, ili vrlo rijetko, uglavnom da naruči potrepštine koje su nedostajale kod nas: još uvijek je vladala komunistička sirotinja. Tata nije uvijek mogao poslati baš sve što je tražila, i to iz dva razloga: pakete su morali nositi njegovi poznanici koji su bili slučajni prolaznici, a uz to, carinski propisi bili su strogi. To je bilo i doba kad su šverceri išli u Trst (gdje je Jugoslavija ostavljala 500 milona dolara godišnje), prenoseći novce u knjigama, koje nisu čitali, u kutijama za cigarete, koje nisu pušili, u pastama za zube koje nisu prali, u pogačama koje nisu jeli, u prljavim gaćicama s miomirisom njegovanim danima za tu priliku, u kosi koju mjesecima nisu oprali. Neka se carinici obeznane! Žene su dinare skrivale u grudnjacima, ili među dojkama, ili u intimnom rublju, čak i intimnim dijelovima tijela, to jest u središtu njene milosti, kako bi rekao Hamlet. Carinici su s užitkom tjerali putnike da otvaraju prtljagu, izvrću kofere i torbe, rovili im po džepovima prije nego što od najsumnjivijih zatraže da se skinu i nevaljale pacijentkinje pregledaju ginekološki, a pacijente rektalno.

U jednom pismu tata kaže: “Šaljem ti sljedeće sitnice: jedne najlon čarape, dva rupčića, jedan vaporizator za kolonjsku vodu, pola kila kafe.” Često je mami slao i kišobrane, elegantne i po posljednjoj modi, kakvih nije bilo u nas, a ona bi ih brzo izgubila. Kupovao joj je štofove za kostime i kapute; materijal je bio najčešće crn, opet po posljednjoj modi i koji se ne gužva; uz njega i dugmad koju bi mama naručila. Ni dugmadi kod nas nije bilo. Meni su stizale lutke i knjige, bratu konji i avioni. Jednom, tata mi javlja da mi je kupio lutku « ljepšu od one koju sam naručila; ne samo da ima kosu i spava, nego i kaže mama »; brat je za svoj rođendan dobio kamion s kantama za mlijeko. Nažalost, tata nije uspio naći minđuše koje mu je mama davno naručila, ali je zato ponovo našao prilično otmjen kišobran, voz sa tračnicama i stanicom za brata, čarape od engleskog konca i pojačane najlonom za svoju mamu, dva ruža za usne s kutijama, jednom dužom, modernijom, i jednom kraćom, ali isto tako ukusnom, jednu bočicu parfema, tri četvrt kile pržene kafe – za traženje nepržene nije imao vremena – pola kile datula, i četiri narandže. ”Još sam kupio jednu olovku s hemijskom tintom za druga Novakovića.” Sve ovo je, u ono doba, predstavljalo pravo čudo. Gotovo u svakom pismu pozivao je mamu na to da se urazumi, postane realnija i štedi novce, jer je svota koju je imala na raspolaganju “više nego dovoljna za život nekolicini članova porodice”. Nikad, međutim, nije pomenuo šnjuru za koher koju mu je, u jednom pismu, takođe sačuvanom, naručila njegova majka.

(…)

Dok Mozartovi točkovi diskretno kloparaju, čujem je kako recituje Baudelairea. Vrijeme je opasan igrač ! Potom sve više tonem u uspomene, gledajući livade i šume, a onda opet se vraćam pismima. Sva prošlost pohranjena je u tim pismima koji su ispunili voz.

Vraćam se u prošlost brzinom kojom nas nose ovi moderni točkovi , vraćam u život koji čitam na porumenjelom lišću…

(…)

Mama nikad nije imala mnogo veze s onim što normalan svijet zove realnošću. Sa takozvanim praktičnim stvarima. Šta je željela ? Da tata ostane s njom kod kuće, mada je znala da je njegov posao vezan za putovanja? Ona se nikad ne bi vezala za trgovca ili zanatliju. Koji, opet, ne bi bili stalno u kući, kraj nje. Ali je teško reći da sa svog stanovišta nije bila u pravu: njena frustracija se pretvorila u patnju koja je bila izrazita, teška. I sve teža. Dok nije postala nesnosna. I kada bismo joj i mi, njena već odrasla djeca, rekli: ”Pogledaj kakva nesreća vlada oko tebe, tvoj život je bajka”, odgovarala bi: ”Imam i ja svoju muku”. Muku, u koju niko nije vjerovao, jer nije znala naći put ni do čijeg srca. To je za nju bila dodatna muka, a za nas potvrda da imamo posla sa razmaženom i dokonom begovicom koju razjeda dosada.

(…)

Iz stare porodice, čiji su preci bili slavni kaligrafi, i mama i moja tetka naslijedile su dar za slikanje. Imala je talenta i za spekulativno mišljenje. Sve što je bilo umjetnost, i uopšte duhovnost, za nju je bio istinski dom. “Umjetnost je život”. Ostalo nije primijećivala. (…)

Sukobi među mojim roditeljima izbijali su redovito zbog političkih neslaganja, ili iz mamine želje da dokaže da je u pravu, i tatine opreznosti koja je nalagala da nikad ne oda do kraja svoj stav. Mama je, kao cijela njena porodica, bila iz dna duše protiv komunizma koji ih je oslobodio i posljednje uspomene na blistavu prošlost, zatočio um i od ljudi napravio duhovno roblje; tata, čija je porodica stradala na sličan način, te stvari je radije prešutkivao, a nju ušutkavao. Njegove razloge sam razumjela mnogo kasnije. Kao dijete, smatrala sam da je od njega obrazovanija, da ima više širine i hrabrosti. Možda je to bilo tačno. Ali je on vrlo dobro znao gdje živi i da nikad ne možeš biti dovoljno oprezan. Što mu nije omogućilo život bez zavisti i spletki, ali, da je bio lišen opreza i dara za diplomatiju, bilo bi sigurno mnogo gore.

Danas njegov oprez izgleda izlišan, pa i žalostan, jer su ga svi zaboravili, zapravo gurnut je u stranu (skupa sa svim priznanjima kojim je bio obasut), s poznatim bosanskim prezrenjem prema svemu svome, pa i prema tradiciji i historiji.

U početku braka, tata joj je povjeravao u ruke cijelu svoju platu, ali bi je ona potrošila prije desetog u mjesecu. Kasnije joj je određivao, kao liječnik, dnevno nekoliko kapljica za pijacu, što je nju posebno vrijeđalo. Imala je i džeparac (veći nego što sam ga ja ikad imala kao zaposlena), koji bi ona potrošila čim ga dobije, a onda zakukala da nema ni dinara. Tata se ljutio i zamjerao joj, a ja sam bila na njenoj strani, misleći, kao ona, da je škrt.

Vrlo rijetko je kuhala; donosila je ručak, posebno prvih godina braka, od svoje majke. Nikad nije s nama ručala ni večerala. Preko dana je jela samo jabuke i kriške hljeba s puterom, koje do kraja nikad ne bi pojela, a ogrisci su se, potom, danima vukli po kredencima i frižideru. Čuvala se, kao zmije, da ne dobije koji gram viška. Kad bi joj rekli da se malo popunila, zakukala bi : ”Nemoj mi samo to reći!” Ko bi joj povjerio da čuva liniju, optužila bi ga za glupu pomodarnost. Mrzjela je vodu i skupa s njom ljude koji joj s vrata, kad svrate s pijace kod nas, u centru, da se odmore, zatraže čašu vode. Nudila im sve drugo, limunadu, sokove, mlijeko, čaj, a kad bi njene ponude bile odbijene, optuživala ih je da su pomodne vodopije. (…)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail