Faruk Šehić

 

Rođen u Bihaću 1970. Srednju školu završio u Bosanskoj Krupi. Poeziju, prozu i eseje objavljivao u desetinama časopisa na području bivše Jugoslavije i izvan nje. Do sada objavio slijedeće knjige:
Pjesme u nastajanju, Sarajevo (2000),
Hit depo, Sarajevo, (2003),
Pod pritiskom, Sarajevo – Zagreb (2004),
Transsarajevo, Zagreb (2006),
Hit depoPod pritiskomTranssarajevo iApokalipsa iz Recycle bina, Zagreb (2007),
te
Transsarajevo, Beograd (2007).
Za knjigu kratkih priča Pod pritiskom osvojio nagradu Naklade Zoro, kao i nagradu dnevnog lista Oslobođenje za najbolju neobjavljenu novinsku priču u 2003. godini. Pjesme, priče i eseji su mu prevođeni na engleski, francuski, njemački, italijanski, mađarski, poljski, slovenski i makedonski jezik
Piše za sarajevski magazin Start.

 ———————————-

 

ja sam od hlorofila

Svake godine, krajem augusta, u majkinoj avliji što se spuštala niz pješčanu obalu prema rijeci, bujao je korov sa blijedoplavim cvjetovima. Latice su im bile jasno odvojene jedne od drugih kao prednji zubi Omara Sharifa, tako da su cvjetovi sličili propelerima napravljenim od neba. Njihova boja je bila nestvarna u zatamnjenom poroznom hlorofilu koji je dostigao vrhunac i lagano klizio prema vrtlozima raspadanja, dok jesen ne naštima svoje instrumente i ne zasvira simfoniju memle, kiše i vodene pare. Mislio sam kako je nemoguće da u prirodi postoji takva nijansa. Vjerovao sam da neko nevidljiv, noću, i za vladavine bakarnih maglica, obilazi cvjetove i farba ih razrijeđenom modrom galicom. Vilinski konjic sa ljudskim likom. Harlekin od zemlje sa pšeničnim klasovima umjesto kose. Neko biljno božanstvo koje nikad nećemo vidjeti. Biljke su za mene bile tajanstvo svijeta. Uznosita aristokracija hlorofila koja nije vjerovala u zagrobni život, i koja će jednom, kad kucne njihov čas, konačno prekriti čitav svijet. Krhka sočna suština u koju si mogao samo mehanički prodrijeti, razvlačeći zeleni sok po dlanovima, tu krv za koju one nisu marile i koju su tako rado puštale, jer su bile vječne i neuništive u proljetnim buđenjima. Jesen bi nadirala niz Točile, sa obronaka Kolajevca, ispod kojih je protjecala Krušnica, duga šest kilometara i ledena kao Beringovo more. Jesen bi učinila da kroz šume na Točilama poteku slapovi akvarelnog lišća. Jesen bi dolazila u naše grudi, kroz ozon koji smo udisali, on bi prelazio u najfiniju emociju, od koje bi nam se stezalo grlo i oči kvasile dječačkom tugom. Tada bih počeo čitati knjige o čarobnim kraljevstvima, pripremajući se za zimu, a zatim bih čekao da zemlja zbaci snijeg, i žute trube jagorčevine zasviraju nemir i užitak proljeća.

 

(odlomak iz rukopisa Zelena knjiga)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail