Amir Kamber

Rođen 1977. godine u Sanskom Mostu, odrastao u Prijedoru iz kojeg je protjeran 1992. Od tada živi u Njemačkoj. Završio magistarske studije njemačke filologije, opšte lingvistike i filozofije. Na regionalnom konkursu Bun(t)ovna P(r)oza u organizaciji sarajevskog “Omnibusa” 2001. godine nagradjen za najbolju kratku priču na štokavskom jeziku. “Amir Kamber, štimer orgulja i klavira”. Objavio knjigu kratkih priča “Constructing Kamber”. Radi kao novinar za Zapadnonjemački radio (WDR). Autor, reporter, putopisac. Priprema doktorat na Univerzitetu Keln. Publicira na njemačkom i bosanskom jeziku.

“Šuti, bolan, kakvih svakakvih ljudi i sudbina ima. Ja u poređenju ništa nisam preživio. Ja samo ponekad prođem glavom kroz jastuk i onda je sve kao da sam opet u ratu. Onda sam opet dijete i opet bježim preko granice. Kao da me opet neko tjera da nešto kažem. Opet sam u njemačkoj školi, opet se zaključavam na WC-u, jedem čokolade i čekam da prođe veliki odmor. Kao da se opet bojim da kažem nešto na tuđem jeziku. Pisac živi u jeziku. Pisac je vezan za jezik. Dobro pazi da ne progutaš jezik. Pazi dobro da te ne proguta jezik. Promijeni jezik u mobilnom. Isplazi jezik. Poštuj zakone jezičke ekonomije. Poetski. Veliki. Mali. Lokalni. Lažni. Seljački. Urbani. Miješani. Čist. Jasan. Savršen. Otrovan. Ugrožen. Jezik svjetla. Jezik plamena. Jezik plemena. Jezik vatre. Jezik kao mač, nož, sablja. Jezik kao lopata! Svaki jezik ima svoju historijsku podlogu i supstancu. Tijelo, korijen i vrh. Izaberite jezik, molim lijepo: zajednički, zvanični, stručni, filmski, medicinski, književni, kolokvijalni, kompjuterski, formalni, univerzalni, maternji. Muški. Ženski. Bilo koji strani. Jezik stvarnosti. Jezik politike. Jezik mržnje. Jezik pomirenja. Obični. Tuđi. Poslovni, prokleti, pogani. Pohovani. Salata od jezika. Umak od jezika. Jezik kao domovina! Jezik kosti nema ali kosti lomi…”

(iz priče Moj jezik)