Ante Tomić

Foto: Marko Todorov / CROPIX

Osnovnu školu završio je u selu Proložcu pored Imotskog gde je i živeo do četrnaeste godine. Nakon toga je bio pitomac vojne srednje škole JNA u Zagrebu. Završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Kao pisac prvi put objavljuje u časopisu Torpedo, u kojem je kasnije bio član uredništva. Prvu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao objavljuje 1997. Njegov roman prvenac Što je muškarac bez brkova izlazi 2000. Godine 2001. objavljuje knjigu feljtona Smotra folklora. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je dramu Krovna udruga. U adaptaciji Aide Bukvić zagrebački je HNK prikazao predstavu po romanu Što je muškarac bez brkova. Predstava je na Marulićevim danima 2002. godine osvojila nagradu za najbolju predstavu u celini. Godine 2003. izdaje roman Ništa nas ne smije iznenaditi, potom 2004. knjigu feljtona Klasa optimist, a 2005. roman Ljubav, struja voda i telefon. Građanin pokorni iz štampe izlazi 2006. godine, zbirka kolumni Dečko koji obećava, 2009, kao i roman Čudo u Poskokovoj Dragi. Kolumne Nisam pametan, objavljuje 2010, a roman Punoglavci, 2011.
Zbirka eseja luk i voda štampana je 2014. kao i roman Veličanstveni Poskokovi.
Koscenarist je filma Posljednja volja (zajedno s Ivicom Ivaniševićem), te TV serije Novo doba (zajedno s Renatom Baretićem i Ivicom Ivaniševićem).
Godine 2005. Hrvoje Hribar je prema njegovom prvom romanu snimio film Što je muškarac bez brkova, 2006. Reditelj Rajko Grlić je prema Tomićevoj knjizi Ništa nas ne smije iznenaditi snimio film Karaula.

Radi kao novinar za Jutarnji list. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu (1996.) i kolumnu (2005.).

Ooo-o-o-o! Ooo-o-o-o-oooj!

Pismu pivan, promaja me probi, Nema veze, čuva me Nairobi. Ooo-o-o-o-oooj!
Ovim deseteračkim distihom željeli bismo obilježiti svečani trenutak u kojem je prije nekoliko dana u dalekom afričkom gradu jedna vrsta tradicijskog pjevanja iz dinarskog kraja zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro čovječanstva.
Premda sam u etnomuzikološkim pitanjima potpuni nevježa, vjerujem da bih ipak znao štogod kazati o ojkanju. Naslušao sam ga se kao dijete, obično o svecima, na dernecima, u ljetnim popodnevima pod topolama, u graji mnoštva, otresitim uzvicima šijavice, ciki omladine na ringišpilu i udarcima sjekire što rasijecaju pušeću janjetinu.
Pečenje se blagovalo za stolovima od neoblanjanih dasaka. Masnim bismo prstima uzimali komade iz okruglih plastičnih terina i hrskali mladu kapulicu, a hrana je čudesno umirivala obiteljske napetosti. Dobri i dragi jedni s drugima, smiješili smo se obilju, a onda bi netko potkraj objeda rekao:
“Ajde, dide, povedi”.
A did bi nešto nerazumljivo zamumljao i nagnut sa strane skriveno iščačkao janjeće vlakno što se, đava ga odnio, zavuklo u zubnu protezu koja već neko vrijeme ne dihta kako bi trebala. Nesvakidašnje bi nas obazrivo, valjda iz poštovanja prema blagdanu, poštedio prizora uklanjanja smetnje, ponovno namjestio čeljust i poveo. Takvu smo zdravstvenu zaštitu nekada imali, da je did sa socijalnim zubima mogao ojkati možda i bolje nego kao s pravima.
Sveti Ante, milostiva srca,
Privati je da se ne koprca,
zapjevao bi on zanosno, dok bi baba negodujući odmahivala glavom na njegovo miješanje svetog i profanog. Bez smisla za šalu, čitav život u strahu da je ne sprži gnjev Gospodnji, zabrinuto bi se prekrižila na traženje nebeske pomoći u jednoj tako nepristojnoj prilici. Da bar Antuna Padovanskog, njezina najdražeg sveca, bezobraznik nije spomenuo. Za moju babu sveti Ante bio je iznad svih, Diego Armando Maradona među svecima i blaženicima. U krilu ukočeno stiskajući torbicu od crnog skaja, uvrijeđeno je škrubila usne dok su muškarci, zajapureni, nabreklih vratnih žila, zabačenih glava puštali glasove:
Ooo-o-o-o! Ooo-o-o-o-oooj!
Pred njihovim muževnim ojkanjem svaki bi drugi zvuk iščeznuo, pjesma bi natkrilila žamor, šijavicu, ciku s ringišpila i udarce sjekire.
Tada nisam razumio, a ni danas mi nije osobito jasnija očaranost ovim rudimentarnim glazbenim izrazom, ali lijepo pamtim sreću što je sjala na licima pjevača. U mislima do najsitnije pojedinosti mogu prizvati ovaj prizor i on mi se gdjekad vrati u vrlo neobičnim okolnostima. Mnogo godina poslije, na primjer, kada sam vidio glasovito impresionističko platno “Ples kod mlina de la Galette”, sjene od lišća koje je Pierre-Auguste Renoire s velikom pomnjom naslikao na mnoštvu Parižana, bile su nešto iz mog djetinjstva. Jednake su mrljice sjena od grana topola igrale u mom kraju na Veliku Gospu, na bijelim popelinskim košuljama pjevača gange.
No, kako sam rekao, ushit ojkanjem nikada nisam shvatio i nikada mi nije bilo važno naučiti osjetljive razlike u načinu pjevanja. Ono što se od kraja do kraja u nas zove gangama, rerama ili ojkalicama za mene je jednaka akustička strahota. Nervozno se uzvrpoljim kad je krenu pjevati, baš kao pokojna baba, premda ne dijelim njezine katoličke inhibicije. Ipak, drago mi je da su u Nairobiju, na sjednici UNESCO-a, učeni i svjetski ljudi prihvatili da je to kulturno dobro koje valja zaštititi, čuvati kao zjenicu oka za pokoljenja što dolaze. Nenadoknadiv bi gubitak zaista bio da ostanu zaboravljene poetske minijature kao što je:
U male mi oči napopriko,
Jednim gleda, drugim vari mliko.
Japanski turisti, koji će nakon UNESCO-ove dobrostive geste u velikom broju navaliti u Dalmatinsku zagoru da kamerama visoke razlučivosti snime tu neponovljivu kulturnu senzaciju, vjerojatno će se lijepo prepasti kad četiri golema muškarca zaurlaju pred njima.
“Što pjesma znači”, upitat će oni plaho se osmjehujući, još dok im se noge budu tresle, a vodič će se morati dobro oznojiti da bi im preveo:
Dabogda se privrnila na me
Prikolica puna udovica.
Japanci se ovdje začuđeno pogledaju i između sebe nešto kratko prokomentiraju. Rekao bi da se svađaju, ali to s japanskim nikada nisi siguran.
“Je li to možda pjesma o prometnoj nesreći”, upita napokon jedan od njih klanjajući se ljubazno.
“Pa ne”, kaže turistički vodič u neprilici. “Više je nekako, kako bih rekao… erotske naravi.”
“Erotska?!” zaprepasti se Japanac.
Grupa gostiju opet se krene žučljivo prepirati. Ne ide im u glavu. Kad je o tim stvarima riječ, njih iz Zemlje Izlazećeg Sunca ništa ne može iznenaditi. Japanci poznaju sve zamislive i nezamislive seksualne opačine, divlje i često nezakonite fetiše s vezivanjem, bičevima, maloljetnicama i jeguljama, ali im je potpuno nepojmljiva nastranost da neki pohotnik mašta da se na njega prevrne kamion udovica. Zbog ovakvih je stvari, vidite, dobro da je ojkanje zaštićena kulturna vrijednost. Da se u susretima različitih kultura ljudi osvijeste, da shvate kako ipak nisu najveći perverznjaci na svijetu.
Vi ste se, možda, kao i ja, začudili kad ste vidjeli vijest u novinama. Kakvog to smisla ima, pitali ste se? Zašto bi netko štitio gange, rere i ojkalice? Zar nam je netko pokušava oteti? Zar na svijetu ima luđaka i mimo nas kojima se sviđa takav način pjevanja i neodložno valja preduhitriti njihovu drsku i podmuklu namjeru da ga uzmu i nazovu svojim? Tuđe nećemo, svoje ne damo, što bi rekao drug Tito. Nije puno, nije ni osobito lijepo, ali je naše. I zato…
Volim tebe zapivati gango,
Nega plesat valcera i tango.
Ooo-o-o-o-oooj!
20.11.2010

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail