Boris Dežulović

Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu.Završio je povijest umjetnosti 1989. Jedan je od trojice osnivača, dugogodišnji urednik i komentator Feral Tribunea koji napušta 1999. i počinje pisati kolumnu «Ugovor s đavlom» u tjedniku Globus. Piše romane, kolumne i satiričnu poeziju.

Objavio:

Christkind; roman, Durieux, Zagreb 2002.; prevedeno
na talijanski (izd. kuća Libri Scheiwiller)
Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti
(u koautorstvu s Predragom Lucićem), Feral Tribune,
Split, 1998. (drugo izdanje 1999.)
Pjesme iz Lore; Durieux, Zagreb 2005.; izd. kuća Rende,
Beograd, 2007.
Jebo sad hiljadu dinara; roman, Europapress holding,
biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2005.
Poglavnikova bakterija, priče, VBZ, Zagreb, 2007.
Ugovor s Đavlom, zbirka kolumni, VBZ, Zagreb 2008.
Crveno i crno, zbirka kolumni, VBZ, Zagreb 2010.
Zločin i kazna, zbirka kolumni, VBZ, Beograd 2010.
Napisao scenarij za dokumentarni film Dnevnik graditelja
o obnovi mostarskog Starog mosta.

Nagrade:
– 1992. – godišnja novinarska nagrada “Veselko Tenžera”
– s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem
– 2004. – za roman Christkind dobiva nagradu Jutarnjeg
lista za najbolje prozno djelo;
– 2004. – nagrada “Marija Jurić Zagorka” Hrvatskog
novinarskog društva za novinara godine
– za Pjesme iz Lore: nagrada Hrvatskog Helsinškog
odbora “Joško Kulušić”;
– 2006. četvrto mjesto (i jednomjesečna stipendija u
Beču) na natječaju za veliku nagradu istočnoeuropske
literature; dodjeljuju nakladnik Lojze Wieser i
Kulturkontakt

 

LAŽITE INTERNETU VEĆ DANAS!

Ovih dana famozni Facebook sve korisnike prebacuje na kontroverzni sistem Timeline, neku vrstu elektronske knjige života, u koju će biti pohranjeno sve što je korisnik ikad zapisao, pročitao, pogledao ili poslušao. I što je najbolje, ljudi oduševljeno svoje dosijee ispisuju sami, bez prisile. Nikad u cijeloj povijesti Veliki Brat nije imalo lakši posao. Tri idiota u Pittsburghu nekidan opljačkala dućan, pa fotografije s plijenom odmah postavili na Facebook. Uvečer im pokucala policija, a oni se silno iznenadili, uz onu slavnu rečenicu iz Agathe Christie: “Kako ste shvatili?”

Što je svijet napredniji, to je bogami gluplji. Sovjetski savez, da je NKVD imao Facebook, trajao bi hiljadu godina.

A ja – iako se svaki dan borim sa sredovječnim konzervativcem u sebi – nisam više siguran kamo sve to ide.

Do koju godinu, uostalom, a svakako mnogo brže nego što mislimo, već će i ovakvi tekstovi – u kojima se naše doba djetinje čudi vlastitoj budućnosti – biti urnebesno smiješni. Poput filmova iz devedesetih, koji su izgledali poput dvostanih reklama za najnovija tehnološka čuda, a zastarjeli bi i prije nego se film pojavi u kinima. I danas na televiziji ponekad možete vidjeti takav neki film, u kojemu glumci pola filma drže na uhu monstruozne, goleme sprave za bežično razgovaranje. Tada je to bio užasno fancy i cool statusni simbol, a danas je malo i neugodno gledati kako bogati i uspješni Michael Douglas suvereno fascinira žene mobitelom veličine kutije za cipele s automobilskom antenom.

Ovdje, međutim, nije riječ o tome. Ovdje je riječ o ona tri idiota iz Pittsburga, trojici iz generacije kojoj će, od danas pa do smrti, cijeli život biti zapisan na mreži.

Ne mislim pri tom ni na sveprisutnu i svedostižnu kontrolu pod koju smo već poodavno, poput trojice kretena, dobrovoljno stavili vlastite živote. Ovdje nije riječ o Velikom Bratu: o njemu su, najzad, već ispisane cijele kongresne bibiloteke. Riječ je više o, kako bih rekao, malom bratu.

Mi, sredovječni starci, posljednji smo što u kutijama u dnu ormara čuvaju stara pisma, fotografije, ugovore, dokumente i rokovnike s nespretno nažvrljanim pubertetskim zapisima iz škole. Pripadamo tako posljednjoj generaciji koja je djevojci u baru ležerno, uz piće, mogla prodati priču o tome kako smo kao klinci čitali Oscara Wildea, putovali svijetom i volontirali u UN-ovom programu za gladne u Sudanu.

– Ne seri – odgovorila bi nam cura, da je tada bilo Facebooka. – Vidjela sam ti profil na Timelineu. Bio si debeli luzer koji se cijelu srednju školu nije pomaknuo iz roditeljske kuće. I nisi se skidao sa sexy-chatova.

Upoznat ćete dakle djevojku, i ona će istu večer na mreži saznati svaki detalj vašeg života, uključujući i one kojih se danas, kao uspješan mladi odvjetnik, tako sramite. Saznat će da ste s trinaest veselo online masturbirali na fotografije sa Facebook-profila učiteljice francuskog, da ste s četrnaest snimali žene u zahodu trgovačkog centra, da ste s petnaest slušali Justina Biebera, da ste sa šesnaest tvrdili kako Crnci objektivno liče na majmune, da ste sa sedamnaest plačući zvali mamu kad vas je policija uhvatila na utakmici, da su vas sa osamnaest na maturalnoj večeri snimili s tulipanom u dupetu, i da ste sa devetnaest išli u doktora jer vam je penis mali.

Sve u svemu, saznat će da ste bili lijep komad kretena, kakvi smo svi bili kao tinejdžeri, i domalo više na cijelom svijetu neće biti nijednog jedinog muškarca koji je kao klinac čitao Oscara Wildea, putovao svijetom i volontirao u UN-ovim kampovima u Sudanu. A što je još gore, saznat će i da ste sa dvadeset izbačeni iz večernje škole, i da uopće niste odvjetnik, nego vozač viljuškara u Mercatorovom skladištu.

Slaba je, dakako, vajda što ćete i vi iste večeri saznati da je nekadašnja glumica i manekenka, zvijezda milanske scene i zaštitno lice Garniera, zapravo bivša narkomanka koja je u inozemstvu bila na odvikavanju od heroina, da danas radi kao konobarica, da nije – “oh, kakve li nevjerojatne slučajnosti!” – nikad u životu čula za Wildea, i da nije vani glumila u Von Trierovim ranim filmovima, već u nekakvim gang-bang pornićima za internetsku distribuciju.

Nekada bi, eto, odvjetnik i manekenka završili u hotelskoj sobi, uživali u jednoj noći malih, bezveznih laži i nastavili potom svaki svojim putem: on bi se vratio u skladište, ona na šank, i svijet je takav sasvim dobro funkcionirao. Nekad bi se, istina, znalo dogoditi i da konobarica i vozač viljuškara tri mjeseca kasnije završe pred matičarem, smijući se svojim budalastim lažima – ali danas ni za njih nema sreće.

Koju godinu kasnije on će javiti da su stigli šleperi iz Austrije i da neće kući prije ponoći, a ona će s pet-šest klikova na tabletu saznati da joj se javio iz striptease-bara. Odgovorit će mu da nema veze, jer će ionako biti kod prijateljice, kao svake srijede, a on će s pet-šest klikova na smartphoneu saznati da se javila iz istog bara. Život je nekad to rješavao ljupkom dramom kad muž u plesačici oko šipke prepozna vlastitu ženu, a današnja je tehnologija sve sjebala.

Sitna, je ljudska laž, naime, poput kukca: oni su sam temelj života na zemlji, i kad bi ovog trenutka izumrli svi mravi na svijetu, cijeli bi se bio-sustav planete u par godina urušio kao dječja kula od pijeska. Takva je stvar s malim ljudskim lažima, insektima koje ne volimo, koji nam smetaju i ponekad baš plaše, ali koji su najvažniji sastojak naše nesavršene čovječnosti: obične, bezvezne laži kojima, kako reče Oscar Wilde, “ne treba dokaza” i koje “same sebe razotkrivaju”.

Da, lažov je bio Joseph Goebbels, ali lažov je bio i Oscar Wilde. “Za onoga tko je toliko nemaštovit da proizvodi dokaze za vlastite laži, bilo bi bolje da je od početka govorio istinu”, napisao je Wilde u eseju “Propast laganja” prije stotinu i dvadeset godina.

Potamanit ćemo tako te malene, odvratne kukce, i naš će se svijet urušiti sam u sebe, u fašizmu sveprisutne i svedostižne Istine, istine Facebooka i Timelinea, GPS-a i nadzornih kamera.

Spasite malu, nedužnu laž, lažite “od početka” – lažite internetu već danas!

 

(Dnevnik, 4.2.2012.)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail