Nada Gašić

 

Rođena sam 27.10.1950. u Mariboru, u Republici Sloveniji. Od 1952. živim u Zagrebu gdje sam dobila osnovnoškolsko, gimnazijsko i fakultetsko obrazovanje. Studirala sam i diplomirala sociologiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1969.-1974.). U školskoj godini 1975./76. radila sam kao lektorica hrvatskoga jezika na Karlovom univerzitetu u Pragu, od 1976. do 1978. bila sam stipendistica Ministarstva kulture Republike Češke, a za trajanja stipendije studirala sam kao izvanredna studentica češki jezik na katedri za češki jezik Filozofskog fakulteta Karlovog univerziteta. Dvije godine istraživala sam arhivsku dokumentaciju vezanu uz studente zagrebačkog sveučilišta koji su na prijelomu 19. i 20.st. studirali na praškom sveučilištu. Prijavila sam i obranila doktorsku disertaciju koja se bavila temom hrvatsko-čeških kulturoloških veza, pod naslovom Praška skupina hrvatskih studenata na začetku hrvatske moderne. Radnja je, nakon stručnih recenzija i komisijske ocjene akademika. Miroslava Šicla i prof. Predraga Jirsaka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nostrificirana kao ekvivalentna doktoratu znanosti u nas. Do 1980. radila sam kao stručna suradnica u Zavodu za kulturu Hrvatske, a od 1980.-1982. radila sam kao lektorica, hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Sankt Peterburgu, gdje sam držala i predavanja iz suvremene hrvatske i suvremene slovenske književnosti. 1982. vratila sam se na Karlovo sveučilište na kojem sam predavala do 1985. Jedan sam semestar predavala na fakultetu u Brnu. Od 1990. bila sam suradnica prof. Vladimira Anića na svim izdanjima njegova Rječnika hrvatskoga jezika, Rječnika stranih riječi i Enciklopedijskog rječnika, sve do posljednjega izdanja Anić- Silićeva pravopisa. Radila sam kao urednica u izdavačkom poduću Konzor, surađujem kao vanjska urednica s hrvatskim izdavačima i bavim se prevodilačkim i književnim radom. Prevela sam Hašekovog Dobrog vojnika Švejka upotrijebivši elemente konstruiranog zagrebačkog žargona i objavila ga 1996. 2007. godine objavila sam u Algoritmu svoj prvi roman Mirna ulica, drvored, koji je bio u završnicama za nagrade Gjalski, Kiklop, Jutarnji, Vjesnik, uvršten je u pet najboljih romana za nagradu T-com i nagrađen je nagradom Slavić DKH za najbolji prvijenac te godine.

Knjiga Mirna ulica, drvored štampana je u Srbiji u biblioteci Busola Samizdata B92

 

 

JEDINSTVENO LICE VODE

ili

KRISTALNA PAUČINA

/radni naslov romana u nastajanju/

 

 

Voda kao prolog

 

Krenula su govorkanja da od Slovenije pristižu velike vode, oprezniji su pomnije slušali starije kako upozoravaju da je Sava več jednom skorom odnesla pol Zagreba, bilo je i onih koji su odlazili na obalu i vraćali se uznemireni prizorom balvana koji su na prijetećoj vodi munjevito nestajali ispod mosta, ali kako te, što provjeravaju rijeke, nitko ne uzima za ozbiljno, sve se svelo na to da su stanovnici po južnim dijelovima grada četiri tjedna gazili blato po neasfaltiranim uličicama, a oni u centru nervozno otvarali kišobrane i strepili za svoje šuškavce.

Ranih  šezdesetih vijesti su uglavnom smirivale ljude onda kad ih je trebalo pozivati na oprez, a uzbunjivale kad im je moralo biti svejedno, pa se tako znalo sve o Lumumbi i sudbini kongoanske djece, plakalo se za Kennedyjem, tužan je kraj nesretne Lajke uznemirivao snove Zagrepčana, ali se sve do večernjih sati 25. listopada 1964. godine na radiju nije mogla čuti niti riječ o tome da je velika voda zaista nadomak Zagreba. No, i tada kad su konačno objavili da postoji mugućnost izbijanja podzemnih voda u podrumima rubnih dijelova grada, ljude je više zabrinulo to što je povremeno nestajalo struje i zbog čega je bilo više no izvjesno da se u društvenim prostorijama i po rijetkim kućanstvima u kojima je već bilo televizora neće moći odgledati epizoda serije Bonanca.

Te noći Trešnjevka nije utonula u mrak, jednostavno zato što od samih početaka nicanja naselja, ona iz mraka nikada i nije bila izišla. Ugašene ulične svjetiljke i svjetlomrcanje, na sreću, nikad odbačenih petrolejki, samo su pridonosile osjećaju vlažne hladnoće, pa se naselje dekama i poplunima pokrilo do zuba.

Sat iza ponoći, vezani psi već su bijesno trgali lance, oni slobodni nasrtali na ograde, netko je izišao na kišu i jauknuo u noć, netko je pokucao na susjedova vrata, netko je zazvao mamu, netko je prokleo i Trešnjevku i kmicu. Od autoputa prema Ljubljani plavo je milicijsko svjetlo neugodno zasjeklo mrak i čuo se nerazumljiv glas iz megafona. Da je glas bio razgovjetniji ljudi bi doznali da se zbog predostrožnosti pozivaju stanari da napuste podrumske i prizemne prostorije, a ovako, samo su smeteno registrirali udaljenu sirenu koja je pozivala na uzbunu i tek se poneko od starijih na trenutak zamislio nad činjenicom da čovjek začuđujućom i ničim opravdanom brzinom zaboravlja i namjenu i svrhu tog neprirodnog zvuka.

 

Jedino se nisu čula crkvena zvona, koja su, otkad je svijeta i vijeka i Zagreba, za svake poplave pozivala građane na uzbunu. Nečija je ruka možda i krenula da povuče uže, pa zastala preplašena strogim propisom o oglašavanju crkvenih zvona, ili nije ni povjerovala samoj sebi da će veliki povodanj zadesiti grad Zagreb i ugroziti  živote i imutak svekolike pastve.

 

Mama Katarine Horak pridigla se na krevetu i sjedeći, naslijepo pokušala nogama pronaći papuče. Da je i bilo svjetla, ona od trbuha ne bi mogla vidjeti svoja stopala. Uostalom, već više od mjesec dana  nije to ni pokušavala. Katarinin otac nije se budio i žena ga je, poluokrenuta, protresla držeći ga za rame. Skočio je.

 

1. Jel počelo?

2. Molim? Nije. Nekaj se događa vani. Odi vidi kaj je.

Katarinin otac navukao je hlače preko pidžame i u hodniku prebacio kaput na leđa. Nije se osvrnuo na ženino:

– Kišobran!

Katarinina mama čula je muža kako razmjenjuje kratke, ubrzane rečenice sa susjedima, čula je i psovku koja nije bila namijenjena nikomu i povik koji se, iako bezimen, odnosio samo na nju.

– Ustani se, ustani se!

Katarinina mama nije odmah reagirala svojim vanjskim tijelom, ali je po intonaciji njegovog glasa onim drugim, unutarnjim, precizno odmjerila količinu opasnosti.

A sama Katarina, to njeno unutarnje tijelo, pritajila se u trbuhu.

Otac je s vrata vikao na ženu:

– Ana, daj se obleci, idemo! Sava je probila kod Jankomira! Ide na nas! Brže…

Katarinina mama spustila je ruke i počela sjedeći rolati spavaćicu kako bi je lakše prevukla preko glave.

– Ana, prek spavačice navleci sve kaj možeš, nemamo vremena. Držal bum ti bateriju da bolje vidiš.

Zaslijepljena snopom baterijskog svjetla žena je spustila glavu držeći objema rukama krajeve spavaćice. Noge su joj jedva dopirale do poda, trbuh joj se oslanjao o koljena, glava, koja kao da i nije imala vrata, ležala je na tom trbuhu i Katarininom ocu se učinilo da je ukorio sramežljivo, predebelo dijete. Preplavio ga je nepoznat osjećaj sažaljenja, prišao joj je i pomilovao po glavi. Spustio je baterijsko svjetlo.

 

1. Nemoj se bojati. Samo kaput. 2. Ne bojim se.

Podigla je glavu.

 

1.Posvetli mi torbu za rodilište, kraj nahtkasla je.

Ustala je prilično sigurno i dohvatila lijevom rukom torbu. Nakratko se uznemirila zbog živčanog šaranja baterijskog svjetla i skupljajući vjeđe prešla pogledom po sobi. Sve, apsolutno sve u ovoj sobi bilo je nužno za život ukućana, a naročito bebe koja se svakog časa trebala roditi, ništa, baš ništa se nije smjelo smočiti, pa osjetivši da je posve svejedno čemu će dati prednost u spašavanju stvari, Katarinina mama podigla je s noćnog ormarića staklenu figuricu harmonikaša  i napustila svoj dom.

Muž je već stajao na pragu, netko je vikao na njega  levo, Zdravko, jebemu, levo mi posvetli i snop baterijskog svjetla nervoznim je trzajima napustio hodnik. Miješali su se bijesni glasovi; čulo se dozivanje imena i dječji plač koji nije izazivao sažaljenje već je unosio paniku, izdvajao se ženski glas koji je opomenuo dragoga Boga da konačno pomogne i psovka nekoga tko je udarao šakama o kućna vrata zazivajući  prezime nagluhih i zločestih Zgoreleca s kojima čitavo desetljeće nitko u susjedstvu nije progovorio. Baš zbog izvikivanja ovoga prezimena Katarinina mama se konačno uspaničila, ali ne toliko da bi ispustila staklenu figuricu. Premjestila ju je u lijevu šaku kojom je držala  torbu, desnu je podigla prema vješalici i u mraku napipala obješenu odjeću; uzdrhtala  ruka više nije imala vremena provjeriti što je to dohvatila. Nije se usudila spustiti torbu na pod, samo je ono što je prvo napipala prebacila na jedno rame, ali drugo nije mogla dosegnuti. Brižno je vratila staklenu figuricu u desnu šaku.

Do praga joj je trebao doslovno korak, pa je ispruženom rukom uspjela dotaći  muža. Posve mu je prišla i spustila lijevo rame da joj prebaci krilo ogrtača. Kao da se uplašio da je do kraja ne uspaniči nije ju ni zagrlio, samo se čvrsto dohvatio njenog mekog revera.

 

1. Sve sam se dogovoril. Ideš s Ožboltima, ja budem samo hitil neke stvari na tavan i dođem za vama.

2. A kam ja idem?

3. Prvo na suho, posle bu te Ožbolt otpelal u Petrovu, u rodilište, tam si najsigurnija. Dođem za tebom.

4. Nemoj dugo.

Nije vikala, nije šapnula ne idem bez tebe, nije se zapravo ni osvrnula. Bila je apsolutno sigurna da je neće izdati.

Muž je već vikao prema Ožboltu:

– Slavek, pusti Zgorelce, ja bum posle sa sekirom po vratima, daj primi Anu!

 

Katarinina mama oprezno je iskoračila iz kuće i ugazila u plitku vodu. Da je mogla vidjeti svoje stopalo obuveno u šlapu, vidjela bi vodu u pokretu koja je, kao živ stvor, opkruživala,  njušila, pa stala ispirati nogu prije no što će ju proždrijeti.

Spustila se niz stubu, niz tu jednu jedinu trešnjevačku štengu koja zapravo nikada nije ni  bila postavljena kao ispomoć za izlazak i ulazak u prizemnicu, već kao znak da si, podigavši nogu napustio vanjski svijet i ušao u zaštitu  kuće, ili kao znak da si, spustivši se za tu jednu stepenicu, izišao na milost i nemilost ulice. Stuba joj se učinila višom no što ju je njena noga od rođenja upamtila, širom no što je bila i Katarinina je mama povjerovala i toj štengi da je neće izdati. Zadržat će vodu.

 

Ne znajući što ima na sebi, izišla je iz svoje rodne kuće, ne u ogrtaču, već u radnoj kuti prebačenoj preko spavaćice, sa staklenom figuricom harmonikaša u desnoj šaci, a u lijevoj, s novom, kariranom torbom kupljenoj u trešnjevačkoj Nami u koju je, pripremajući se za rodilište, spremila dvije nove spavaćice, ružičasti, štepani najlonski šlafrok prošvercan iz Italije i kupljen ispod ruke, sapun u svjetloplavoj plastičnoj kutijici, keficu za zube s crvenom, prozirnom ručkicom u istoj takvoj kutijici, kalodont s okusom jagode, malom Soleom, dva nova ručnika i nužnom opremom za bebu. Sve druge stvari koje su ostale u njenoj sobi i u njenoj kući, nisu se smočile, već su netragom nestale u savskoj vodi koja je u noći od 25. na 26. 10. 1964. godine poplavila južne dijelove Zagreba u kojima je živjelo 180 000 stanovnika i koja je srušila ili oštetila 8 676 kuća, te odnijela živote 17 naših sugrađana.

 

Među njima i oca Katarine Firman kasnije udate Horak.

 

Katarinina mama nije se više nikada uspjela sjetiti da li se uopće osvrnula prema kući i pogledala svoga muža, ili se samo uključila u kolonu Trešnjevčana koji su u mrklom mraku pješice, pod kišobranima, gurajući kraj sebe pretovarene bicikle i noseći cekere s nasumce ubačenim stvarima, ili potpuno praznih ruku, napustili kuće, ulice i rodno naselje, koje će još čitavo desetljeće zaudarati na gnjilež i savsku vodu. Oni rijetki automobili što su postojali na Trešnjevci imali su mudre i oprezne vlasnike koji su napustili naselje nekoliko sati ranije, te se tako, osim povika i dotad nepoznatog, potmulog i podmuklog glasanja vode što je nadirala sa svih strana, nije čulo ništa; kao da je zvijer razjapila ralje i rikala, rikala bez kraja i konca. Sjećala se da se prepustila dvojici susjeda da je provedu uz ograde kuća poznatim uličicama kroz koje su se čitavog života kretali po mraku, pa im nije bilo teško ni kroz vodu koja je prvo pokrivala samo članke, zatim, na Trsatskoj i potkoljenice, a blizu Nehajske već je opasno rasla prema kukovima. Znala je da se kretala za glasovima, nemoj gledati, kad su prolazili kraj rupčaga u Gvozdanskoj gdje se u strašnoj tmini čulo kako vrtloži voda. Te su rupčage tako dobro poznavali da su ih i ovako, u mraku, jadno osvijetljene baterijama, precizno izbjegavali. Znala je da je čula očajan glas koji je do njih dopirao iz Hreljinske i molio nekog Jožu da se popne na krov i pridrži baku, da je po uspaničenom stisku Ožboltove ruke osjetila kako je i on shvatio da se ta baka neće izvući. Sjećala se da je na Končarevoj, koja je od Nehajske ipak uzdignutija, voda ponovo bila samo do gležnja, da su je popeli na kamion prepun staraca, žena i djece, da je na kamionu vladala živost, da se čuo čak i smijeh, da ju je upravo taj smijeh doveo k svijesti i da je htjela, ali nije zazvala ime Katarinina oca. Kao da je otvorila usta i zastala kad se kamion pokrenuo.

 

Katarina je mirno isisavala toplinu iz svoga zaštitnog, vanjskog tijela; bilo joj je posve svejedno što se njenoj rodilji od toga do boli smrzavaju i noge i ruke, što se trese i cvokoće, bilo joj je posve svejedno gdje će leći taj trbuh, njen dom, ali joj je bilo važno da konačno legne.

Proizvevši naglu, bijesnu bol kod svoje rodilje, dala je jasan znak da želi prostor, mjesto gdje će se nekoliko sati posvetiti samoj sebi. Ana, Katarinina mama je jauknula, žene na kamionu su se uznemirile, stale šakama udarati po kabini kamiona i vikati, vodenjak, puknul je vodenjak, vozač kamiona se uspaničio od same riječi koja je imala veze s vodom i u strahu da neće stići do rodilišta u Petrovoj, skrenuo je prema bližoj, Vinogradskoj bolnici. Jedva je čekao da se riješi žene s trbuhom. I žene na kamionu su ga razumjele.

 

Uvrijeđena što je tih zadnjih dana nisu ostavili da miruje i osluškuje rad svoga i rodiljinog srca, Katarina je isključila sve vanjske podražaje: zanemarila je krike i koncentrirano upotrijebila nagli priliv dodatne krvi što su joj poslale rodiljine vene, dragocjen kisik i  kontrakcije Aninog tijela kako bi se centimetar po centimetar pomicala prema vanjskom svijetu. Obavila je dobar, težak i relativno brz posao. Kratko je zaplakala i ubrzo zaspala. Bilo joj je svega dosta.

 

Kad je Katarina napustila svoje zaštitno unutarnje i vanjsko tijelo već je bilo svanulo, pa su oni koji su bili u prilici popeti se na koju od rijetkih peterokatnica ili nedovršenu Vjesnikovu zgradu, mogli pogledom obuhvatiti Trešnjevku i Trnje, te tako svjedočiti  bezimenom jezeru iz kojega su virili mokri krovovi. Vodeno prostranstvo doimalo se kao da je tu odvajkada. Radio, koji se ni na Trešnjevci ni na Trnju nije mogao čuti, javio je da je katastrofalna poplava zahvatila glavni grad Hrvatske, da vojska, milicija, vatrogasne jedinice i dobrovoljci ulažu nadljudske napore u spašavanju ljudi i imovine, da su predstavnici grada i Republike izišli na mjesto stihije, da se materijalna  šteta tek procjenjuje, da su se za pomoć Zagrebu prvi javili pobratimljeni gradovi svih socijalističkih republika, da je Crveni križ već isporučio prvu pomoć, da su za smještaj građana otvoreni postojeći hotelski kapaciteti, sve škole i gimnastičke dvorane, da su bolnice u punoj pripravnosti dočekale i zbrinule povrijeđene, da cjepiva svih vrsta ima dovoljno, da se očekuje izvanredna sjednica Vlade i pomoć iz inozemstva, te na kraju da je u Vinogradskoj bolnici, kao znak obnove i neuništivosti života, rođena prva Trešnjevčanka, te da su i majka i beba dobro. Također je javljeno da je nogometna reprezentacija Jugoslavije u prijateljskoj utakmici s Mađarskom na Nep stadionu u Budimpešti izgubila s 2:1.

 

 

 

Ana, Katarinina mama, vidjela je svoju curicu i začudila se kako je uopće mogla poželjeti da joj se rodi sin.

Vratili su je iz rađaone u sobu u kojoj je bio dodan pomoćni krevet.

Čekala je.

Pokušao ju je savladati san, nije mu dopustila.

Čekala je.

Konačno se odvažila i probala dežurnoj sestri objasniti da su je zbog naglih trudova dovezli u Vinogradsku, da su je trebali odvesti u Petrovu, da je sada  muž okolo traži i da će se sigurno uskoro pojaviti. I zna  li sestra  je li se javljao.

Sestra ne zna.

Nije mogla razgovarati sa ženama u sobi.

Čekala je.

Još je nekoliko puta zapitala prolazeće sestre da li se itko zanimao za nju, jer je sigurno traže… Zatim je prestala  zapitkivati.

Dovezli su doručak. Nije mogla jesti.

Zvukovi u bolnici postali su dnevni, redoviti. Žene u sobi bile su već majke i vodile su uobičajene razgovore o porodu. Ogovarale su i dežurnu sestru. Nijedna nije bila ni s Trnja ni s Trešnjevke i njihova radoznalost i zanimanje o razmjerama poplave bili su kratkotrajni.

Oko jedanaest sati premjestili su je s pomoćnog na normalan bolnički krevet. Primirila se.

Čekala je.

Nešto prije podneva ušao je liječnik, prišao Aninom krevetu i upitao ju kako je. Izmjerio joj je tlak. Žene su ušutjele.

Kad joj je, zaobilazeći liječnika, njoj jedinoj, s narančom na tanjuriću prišla dežurna sestra, Katarinina mama je shvatila da više ne mora čekati. Nije ni otvorila usta, samo je zabacila glavu i jauknula kao što nije nijednom za trajanja poroda, jaukom koji je i ženama u sobi zazvučao drugačije od njihovih, porođajnih. Sve su vrisnule i zaplakale.

 

 

 

Toga trena:

 

Helikopter je nadletio raskrižje Autoputa i Savske, s krova studentskog doma u Šarengradskoj i Vjesnikove nedovršene zgrade veselo mu se mahalo.

 

Nagluhi Zgorelci, oprezno privezani da ne padnu, sjedili su na  tavanskoj gredi svoje kuće i držeći sjekire u rukama čekali potencijalnog pljačkaša da obrane svoju imovinu.

 

U Modruškoj, jedna je  crvena, lakirana salonka plutala i tuckala svojim savršenim vrhom o zeleni kuhinjski kredenc. Ležeći na strunjači, u gimnastičkoj dvorani gornjogradske gimnazije, za njom je plakala neka evakuirana trešnjevačka maturantica.

 

U pjevaonici IX gimnazije  kroz mutnu se vodu naziralo crno, blistavo tijelo klavira.

 

U Drežničkoj, na plotu koji je odolijevao bujici, uredno poredana, mokra obitelj kokica potišteno je promatrala vodu koja je protjecala kroz njihov razvaljeni kokošinjac.

 

U peterokatnici na Savskoj od broja 95 do 101A, među učenicima osnovne škole Kate Dumbović, pronijela se vijest da su potopljeni razredni dnevnici i dvoje je sedmoškolaca zapjevalo Juu aar maaj deeesteniii….

 

U prihvatilištu Crvenog križa jedan je starac plakao za svojim nestalim psetom.

 

Na jednom od krovova prizemnica, na kojima je bilo još ljudi koji su čekali evakuaciju, drhturila je jedanaestgodišnja djevojčica i gledala kako im se približavaju ploveća vrata na kojima štakori nervozno izmjenjuju mjesta. Njene pomodrjele usnice više nisu imale snage da se skupe i  djevojčica nije ni dozivala, ni vikala, ni vrištala, samo je ispuštala grgljajuće glasove. Čovjek koji je kraj nje čučao, pridignuo se i štapom odgurnuo štakorsku splav. Kasnije su ljudi s krova pokupljeni i smješteni u hodnike Vinogradske bolnice.

 

Savskom cestom plovio je čamac. U njemu je sjedio ozbiljan muškarac i veslao.

 

Kod Studentskog centra povodanj je izgubio snagu i zečji nasip uspio je zaustaviti vodu. Na toj tankoj liniji koju su tvorile vreće pijeska, gdje je završio svijet ondašnjeg predgrađa i siromaštva, a počinjao grad, stajali su ljudi i promatrali vodu. Smiješili su se, netko ih je fotografirao.

 

Nedaleko od njih stajao je grbav sedmogodišnji dječak s džepovima punim kamenja i u ravnomjernim vremenskim razmacima, jednog po jednog, bacao ih u vodu. Ondje gdje je voda već mirovala mogao je promatrati kako nastaju krugovi i kolobari koji se šire i šire…

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail