Adisa Bašić

ADISA NA STOLICI

Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Objavila je četiri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.), Promotivni spot za moju domovinu (2011.) i Motel neznanih junaka (2014.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva.

Radi na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistentica na predmetima Poezija i Kreativno pisanje. Godinama piše za bh. sedmičnik Slobodna Bosna u kojem ima i redovnu rubriku književne kritike.

U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag. U ljeto 2012. učestvovala je kao bh. predstavnica na festivalu “Poetry Parnassus” organizovanom u Londonu povodom Olimpijade.

Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…

BREAKING NEWS

jagorčevina noćas
u iznenadnom napadu zaposjela park
više detalja u prilogu…
jedan školski autobus stigao na cilj bez sudara pun simpatija i mirišljave uredne djece
radnici ozbiljne male slastičarne ne štrajkuju –
peku deset rođendanskih torti
i jedanaestu “sretno useljenje”
jedna temperatura uspješno skinuta oblogama, tušem, mlakom vodom ogromno olakšanje koje je nastalo
nije izazvalo znatnija pomjeranja na berzi
i za kraj, nešto o vremenu…
dvoje kolega iz meteorološkog zavoda
jutros je nakon višegodišnje službe ozbiljnim tonom, kraj mjernog instrumenta, jedno drugom izjavilo ljubav

LIFESTYLE

manekenka victoria’s secreta obukla haljinu naopako pročitala sam
asocijacija haških branilaca izrazila duboku zabrinutost nisam pročitala
poklonio supruzi restoran povodom rođenja sina pročitala sam
tragično rušenje školskog krova
nisam pročitala
ovca otjerala vuka
pročitala sam (i pogledala klip) izgorjela tvornica u bangladešu
nisam pročitala
poznata starleta bila je lijepa i kao beba pročitala sam
atro ja BiH je neminovna
nisam pročitala
pročitala sam i:
glumac se pojavio sa 46 godina mlađom pratiljom rezimiramo ko je bolje prošao u razvodu
hrana koja će postarati vaše lice
očiju crvenih kao u zeca rekla sam dosta čitanja za danas

CIPELE

uvijek treba nositi dobre cipele ako te u njima neko odvede
iz kuće, s ulice, s posla… kvalitetne cipele traju dugo spašavaju stopala i život –
to nije bezazlena stvar,
a odvođenje nam
u svim danima i vremenima svima i svagdje
nad glavom visi
johannes sluša moje mudrijašenje i kaže
kad su mog oca u a ici uhapsili prvo su mu oduzeli cipele
da ne bi mogao pobjeći…
ova pjesma se, johannese, izuva i
poklanja
pred bosim izranjavljenim stopalima tvoga oca
pred stopalima svih odvedenih

POTROŠAČKA GROZNICA

kupujem previše preskupe hrane nikad ništa ne bacam
stalno jedem bajate stvari hranim njima, mrvu po mrvu onu djevojčicu
koja krišom sluša
majčin šapat ocu:
brašna imamo za još možda dva-tri dana

SAMOĆA

niotkud nikog
samo banka šalje sms sretan rođendan

SKIDAČI ZVIJEZDA

najduže će trajati
postavljanje skele
procijenio je odmah
zatim dugo pravio proračun
išlo je sporo i zapinjalo lako dodavala sam ključeve, matice, vijke stalno je pravio pauze
mijenjao dogovor
tražio nove rokove
hvalio svoj rad
ko vam je, gospođo,
skidao prije mene
zvijezde s neba
vidim neki šalabajzer
nekoliko puta ga umalo otjerah al onda bi krenulo
pa sam bivala slaba
amater, shvatiću tek dugo dugo poslije kada sam vidjela
kako to pravi majstori rade

Dnevnik

UMALO OTMICA

sreda, 29. maj 2013.

Na istanbulskom sam aerodromu, na putu prema Eskišehiru, gradu u koji idem na Festival poezije. Četiri sata čekam da se skupe ostali pjesnici koji će doputovati danas. Vrijeme se lako prekrati sa nekoliko kafa od po 9.5 lira (približno isto toliko KM)…

Okupilo se pet-šest pjesnika iz raznih krajeva, nedostaje nam još samo Slovak Peter. Nakon nekog vremena vozač se vraća i dovodi nekog plavog, vidno uznemirenog momka… Svi se vrlo srdačno upoznajemo sa njim. On nas gleda začuđeno, ali mi smo spremni da krenemo i ignorišemo njegovo čudno vladanje. Peter mi na nekom zaumnom jeziku objašnjava da je njegovo ime na tabli koju je vozač pokazivao pogrešno za jedno slovo. To nam se ne čini posebno alarmantnim, vodimo ga prema autu. Peter se još malo kobelja. Pokušavamo pričati sa njim na njemačkom, engleskom, ruskom, makedonskom, turskom i na našim jezicima, Peter biva sve zbunjeniji. “Poet?” pitam ja. “No, Peter,” odgovara mučenik i mi shvatimo da smo nahvatali pogrešnog Slovaka. Uskoro se pojavljuje i pravi, mi se ne prestajemo smijati, što njega prilično iznervira. Do kraja dana se pitamo da li smo uzeli pogrešnog. “Možda je onaj Peter otišao i sad živi vaš život”, kažem Slovaku, ali on očigledno ne dijeli moj smisao za humor.

Domaćin nam kaže da vožnja do Eskišehira traje 4-5 sati. Zaboravio je spomenuti 3 sata (slovima: tri) koliko nam treba da izađemo iz Istanbula u popodnevnoj špici.

Vozimo se vječno. Jedan rumeni Makedonac, dvojica Turaka, dvoje Srbijanaca, kakav-takav Slovak i ja. Moja saputnica iz Srbije je vremešna gospođa u uskom strukiranom odijelu, na vrtoglavo visokim štiklama. Nakon sto sati vožnje nije joj se pomjerila ni dlaka na glavi, a ja izgledam kao izgužvani fakir, opran na 90 stepeni, nesposoban da se ikada više odmota iz svog čvora…

Kad konačno stignemo u Eskišehir (grad koji je ganc nov a ime mu u prevodu znači Stari Grad), domaćini nas odvode na večeru. Niko ne govori upotrebljiv engleski. Nisam čangrizava, ali veliki je napor samo neverbalnim jezikom sa nekim razgovarati o novoizabranoj ljevičarskoj lokalnoj vlasti ili o zgradi obavještajne službe u kojoj su ljudi nekoć mučeni a onda je ona pretvorena u restoran gdje se upravo uživa u delicijama. Kad lažni Peter, objašnjavajući zalud koji sir hoće, počne da pravi sebi rogove i mekeće kao koza, pomislim da je vrijeme za počinak… Nakon još nekoliko jela, deserta (izdvajam slasnu dinju, mljac), omanjeg potoka vina i turske kafe (ovde čaj nije na cijeni) domaćini nas puštaju da krenemo nazad u hotel…

U narednim danima se navikavam na vođenje bazičnih razgovora za koje je dosta pet riječi. Uviđam kako je lako i bespotrebno razgovarati sa nekim ko te razumije. Pravi je kunst razgovarati bez znanja ijednog zajedničkog jezika. Problem rješavam tako što nađem nekog malenog Turčina koji se divno i uporno pretvara da razumije šta mu ja pričam.
Hotel u kojem smo smješteni nekad je bio silos, što je rezultiralo zanimljivim arhitektonskim rješenjima poput oblih soba trinaestougaone osnove. Iznenadilo me je ipak što su u kupatilu providnu staklenu kabinu za tuširanje stavili tik do prozora koji gleda na vrlo prometnu ulicu. Dva dana insistiram na tome da poštujem lokalne običaje i u Eskišehiru budem nesputana Eskišehirka. Tek posljednjeg dana primjetim diskretno (za moj ukus prediskretno) dizajniranu roletnu koja se navlači na inkriminirajući prozor…

U prvim danima patim zbog nedostatka sagovornika. Došao je i neki Nijemac, ali mi je u prve dvije rečenice rekao da radi u eminentnoj instituciji, na eminentnom projektu, u okviru vrlo poznatog i cijenjenog udruženja(!?). Pobjegla sam odmah od njega Turcima koji se prave da me razumiju.

Dobila sam pregršt knjiga na turskom. Ne shvatam baš taj običaj, ali ako se Osmanlije ikad vrate u sedlo, biću spremna.

Nakon što smo milioniti put prepričali anegdotu u kojoj je on sudionik, lažni infiltrirani Peter je poludio. Rekao je: “Vaš glupi balkanski smisao za humor!” i otišao da kupi udžbenik turskog. Dodatnu nervozu mu je stvorilo i to što Turci Slovačku uporno zovu Slovenijom. Začudio me je njegov manjak hladnokrvnosti. Možda smo ipak trebali uzeti onog drugog Slovaka.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail