Tanja Stupar Trifunović

Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci.

Do sad je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i roman.

Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski.

Knjiga “O čemu misle varvari dok doručkuju” je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08  i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award).

Knjiga poezije ”Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću” nagrađena je Književnom nagradom  ”Fra Grgo Martić” za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. 

Roman ’’Satovi u majčinoj sobi’’ nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016.

Zbirka pjesama „Razmnožavanje domaćih životnja“ nagrađena je nagradom „Milica Stojadinović Srpkinja“ za najbolju knjigu poezije ženskog autora pisanu na srpskom jeziku, za 2018.

„Otkako sam kupila labuda“

(odlomak)

Sanjala sam oca. Hodao je oko kuće. Onda je sjeo na stari kauč izbačen na trijemu, koji smo tu držali ljeti za odmor. Pogledao me je tužno. I ja njega. Oboje smo mislili o istom, ali nijedno to nije smjelo izgovoriti. Znali smo da je umro. Ali njegove oči su govorile moram tu biti jer ne znam nigdje drugo da odem. I legao je i ispružio noge i čeprkao male kraste kojima je bila osuta njegova koža u poodmakloj fazi bolesti. Bio je mršav i blijed. I pričao je nešto majci, meni, pravio je planove. Majka ga je gledala rastrojeno. Činio ju je nervoznom. Ni poslije smrti je ne ostavlja na miru. Njihove bolesti su ih još više udaljile. Njegova se ulila u tijelo, njena u duh. Izlazila je iz sobe i vraćala se u nju još smušenija. Nešto će već učiniti da sve ovo prestane. Nešto je mrmljala, povlačila je rub košulje i uvrtala ga oko prsta. Njene oči su s godinama postajale sve zažarenije i ljuće. Kao da su u nekoj trajnoj groznici. On ju je pomirljivo gledao. Nekad davno je i on bio ljut, ali sada je mrtav, pomiren sa stvarima i samo želi biti tu i voditi obični svakodnevni život konačno porobljen svojim navikama. Ne zna što nju toliko ljuti.

Iznenadno sam se budila iz ovakvih snova i plakala. Pretvarala bih se u dijete koje jeca i ponavlja tata, mama. U mojim snovima nikad nije bilo ničeg fantastičnog, nikakvih nadnaravnih bića, samo surovo realni odsječci života koji su se u beskraj ponavljali i proživljavali. Kao filmovi u nastavcima. Bio je vikend i Marija je bila tu. Zagrlila me je i pitala šta mi je. Govorila sam joj do jutra o mojim roditeljima. Kako su se stalno svađali, kako je otac dolazio i odlazio izmišljajući neke poslove. U drugim gradovima i zemljama. Ponekad su se i tukli, češće je to bilo bacanje stvari po kući. Ponekad su tukli mene. Bila sam ljuta i nesnosna. Tako su govorili. U toj sveopštoj histeriji vjerujem da jesam. S godinama on je postajao mirniji, a ona sve nemirnija, nesrećnija i ljuća. Valjda su se gorčina i umor nakupili u njoj. U početku su se voljeli. Strastveno i euforično. Onda je on počeo odlaziti. Pravdao se da tu nema posla. Da nam treba novac. Bila su teška vremena. I ona nikad za njega nisu prestala. Ona bi bila nesrećna kad je odlazio i radovala se povracima. Vremenom više nije mogla podnijeti ništa od toga. Jednako ju je nervirao i kad ide i kad je tu. Kasnije, kada bi odlazio, zapadala je u euforiju, razmještala bi stvari po kući i tjerala me da joj pomažem vući ormare, pomjerati police, stolove… To bi trajalo danima. Činila se čak i veselom na trenutke. Odlazila bi na pijacu i kupovala polovne stvari, farbala ih i ukrašavala. Kupovala bi platna u knjižari i crtala. Počinjala bi opet priču o tome kako je mogla biti slikarka da je on nije upropastio. I ja. Jer da nije ostala trudna sa mnom, sigurno bi završila Akademiju. Zaboravljala bi da nije prošla prijemni. Samo je zurila u mene kao u kakvu smetnju. Zvala je svoje društvo. Pili su i galamili. Govorila je kako je to jedan umjetnički svijet koji je za razliku od mog oca razumije. Onda bi joj bila muka i od njih. Zatvarala bi se u sobu i danima plakala. Poslije nekog vremena je valjda shvatila da joj treba pomoć pa se počela liječiti. Lijekove je nekad uzimala, nekad ne. Kada je bila srećna, družila bi se i pila, kada bi bila slomljena, opet bi odlazila doktoru po lijekove. I sa mnom je bilo slično kao i sa slikarstvom i lijekovima, uzimala me i odbacivala. Nekad me je trebala, bila sam smisao njenog života i razlog što uopšte još živi, a nekad sam bila smetnja i kočnica blistavoj budućnosti koja nikad nije stigla. Živjele smo na zanjihanoj klackalici. Letjela sam gore i padala dolje skupa s njom. Onda sam se udala i izdala je. Ja sam se snašla i bilo me je baš briga za nju. Pa, da, udala sam se za profesora, nisam bila budala kao ona da se udam za nekog poput mog oca. Mudrica sam. Dobro, malo joj je čudno kako mi ne smeta što je toliko stariji, njoj bi to smetalo. Ni ti tračevi da sam ga otela od žene. Pa sav grad priča. Ništa je od mene čudi. Bila sam ista kao otac, samo mislim na sebe i baš me briga za nju i za druge ljude. To se poklopilo sa trajnim povratkom oca koji je, kako je ona konstatovala, došao da umre njoj na grbači. Sad se sjetio da ima ženu kad je bolestan. On se više nije svađao. Sređivao je baštu i ogradu. Svaki put kad bi ih posjetila pričao je o toj bašti i o radovima oko kuće. To je bila tema sa beskrajnim ponavljanjem i vrlo malim izmjenama. Zatekla bih ih, kad bih dolazila, kako sjede na trijemu i piju kafu. U njenim očima bilo je sve više gustog i neprohodnog umora.Nisam ih često posjećivala. Meni još nije bilo ni trideset i sve što sam tada htjela je da budem što dalje od njih. Iako smo živjeli u istom gradu. Uvijek sam imala dobre razloge da odložim posjetu ili da se ona svede na svega pola sata dok popijemo kafu. On je umro tiho i neprimjetno, kao da je otišao da radi u bašti i zaboravio da se vrati. Majka se ponovo počela ponašati kao u ono vrijeme kad je išao na svoja putovanja; krivila ga je, potom likovala što ga nema i sređivala kuću, onda plakala i govorila koliko ga je voljela, a evo šta joj je uradio, otišao je, opet.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail