Dragoslav Dedović

 

Rođen 1963. u Zemunu, odrastao je u Bosni. Nakon studija žurnalistike u Sarajevu studirao je i sociologiju kulture u Beogradu, radio je kao novinar za različite medije, a potom kao urednik u jednoj tuzlanskoj izdavačkoj kući. Napustio je bivšu Jugoslaviju nakon početka rata u Bosni i Hercegovini te se nastanio u Nemačkoj, gde je magistrirao na Evropskim studijama u Ahenu. Živeo je u Nirnbergu, Regensburgu, Ahenu, Vangenu kod Bodenskog jezera, Kelnu i Berlinu, profesionalno se baveći radijskim novinarstvom.

 

Prevodi liriku i prozu sa nemačkog, a esejističke i književne tekstove piše i objavljuje na nemačkom jeziku. Za zbirku pesama Cafe Sumatra 2005. dodeljena mu je godišnja Nagrada Društva pisaca BIH.

 

Objavio je sledeće knjige:

Izadjimo u polje, pesme, Sarajevo, 1988.

Cirkus Evropa, pesme, Tuzla, 1990.

Von edlen Mordern und gedungenen Humanisten. 44 Gedichte & 1 Essay (O plemenitim ubicama i najmljenim humanistima, 44 pjesme i jedan esej), dvojezično izdanje, Klagenfurt/Celovec, 1997.

Kawasaki za Wukmana Dedowitscha, pesme, Sarajevo 2003.

Cafe Sumatra, pesme, Sarajevo, 2005.

Dinarski buda, Beograd 2008.

U izdanju Altere iz Beograda nedavno se pojavio izbor iz Dedovićevog pesništva pod nazivom “Za klavir i didžeridu”, kao i izbor iz pesništva Hajnera Milera “Ja sam anđeo očajanja”, čiji je Dedović prevodilac i priređivač.

 

Njegove pesme uvrštene su Antologiju novije srpske poezije (VBZ, Zagreb, 2009) i Antologiju srpske urbane poezije “Zvezde su lepe, ali nemam kad da ih gledam” (Samizdat B92, Beograd, 2009).

 

Dedović je priredio i dva izbora savremene bosanske proze, od kojih je jedan uporedo izašao za splitski Feral Tribune i klagenfurtsku izdavačku kuću Drava. U Austriji je knjiga izašla pod nazivom Das Kind. Die Frau. Der Soldat. Die Stadt, a splitski Feral je isti izbor objavio pod nazivom Evakuacija. Drugi izbor savremene bosanske proze objavljen je 2008. U Beogradu u izdanju Altere i Prosvete.

 

 

Zapis o mjestu na kojem nikada nisam bio

 

I

 

Mrki borovi na brdu, toliko čupavi, da izdaleka podsjećaju na mahovinu izraslu po Venerinom brijegu. Svjetlost se cijepa kroz igličasto sito crnogoričnih grana, te u žitkim, zlaćanim mlazevima pada dole, na tlo, na kojem i usred ljetnje žege caruje tama. A u tami bjelasaju ženska koljena.

 

II

 

Prije više od 30 godina pred oči bi mi iskrsavala ovakva slika kada bi neko spomenuo Crni vrh. Mada tamo, na petnaest kilometara istočno od bosankog gradića u kojem sam odrastao, nikada nisam bio, o Crnom vrhu sam se još od djetinjstva naslušao dokonih muških priča. Na ovu uzvišicu su tada rijetki motorizovani omladinci odvodili isto tako rijetke djevojke, kojima je ljubavni zov bio važniji od dobrog glasa, često jedine tvrde valute ambicioznih udavača s početka sedamdesetih u bosanskoj provinciji.

 

III

 

Kada sam se počeo zanimati za žene nisam imao auto, ali više nije ni bilo potrebe da se ide na Crni vrh. Seksualna revolucija je najprije stidljivo, na prstima, a potom smjelim korakom zakoračila i u moju ulicu. Iz prvih rok-kafića, koji su otpočeli potiskivati pospane krčme, išli smo po dvoje, tamnim putem u polja prema rijeci Spreči. Crni vrh je prestao biti ljubavno igralište lokalnih zavodnika, uvrstivši se ponovo u niz običnih bosanskih uzvišica sa pomalo zlokobnim imenima.

 

IV

 

Decenijama nisam mislio na Crni vrh, sve dok me na nekih 1200 kilometara od tog mjesta, u Njemačkoj, u mom dnevnom boravku, jedna njemačka spikerka sa TV-ekrana nije podsjetila da on postoji – pokušala je da izgovori te dvije južnoslovenske riječi, koje su na njenu veliku žalost imale skoro sve same suglasnike. Njena jezička akrobatika me nije mogla razvedriti jer je rekla da je grupa mojih naoružanih zemljaka pobila grupu mojih nenaoružanih zemljaka, a potom ih ukopala u našu zajedničku zavičajnu zemlju, u masovnu grobnicu na Crnom vrhu.

 

V

 

Docnije sam vidio i fotografije. Strani forenzičari u bosanskoj ilovači skupljaju ljudske kosti. Pomislio sam sa čuđenjem da na tim snimcima nema ni jednog crnogoričnog drveta. Davnašnja, izmaštana slika Crnog vrha sa čupavim crnim borovima koji skrivaju lijepe ženske noge odlijepila se od nesnošljive stvarnosti i bol rasplitanja imaginarnog i faktičnog bila je oštra kao kad odlijepiš flaster sa rane. Nasred mog unutrašnjeg krajolika, nastalog na razmeđu dječaštva i muškosti, nasred skrovitog polja, satkanog od erotskih snoviđenja i nikad glasno izgovorenih želja zinuo je krater masovne grobnice. Tanatos se presvukao u listopadne boje, zločin mi je oduzeo pravo na bahanalijski četinarski šumarak i živa bijela koljena u tami.

 

VI

 

Naravno, stranci koji su se počeli baviti Bosnom tek kada je ona skoro potpuno uništena, najčešće nisu mogli naslutiti da se iza krajolika prošaranog masovnim grobnicama i minskim poljima krije imaginarni sloj istinskog bosanskog krajolika prognanog u sjećanje preživjelih. To je sjećanje na pejzaže, stvarne ili izmaštane, koji nisu htjeli biti ništa drugo nego oni sami. Nama, ljudima iz te zemlje, zločinom je oduzeta i nedužnost unutrašnjeg duševnog krajolika. Stoga naše oko suočeno sa posljeratnim bosanskim krajolikom, oneobičenim ratom, ne vidi samo ožiljak unutar pejzaža, ranu na licu zemlje, već doživljava sve viđeno kao smetnju, jer niti je krajolik identičan sebi, niti smo to mi sami. Tako posmatrač i posmatrano zajedno postaju ružna rana koja odbija da zaraste.

 

VII

 

Moja me nelagoda pred ovim krajolikom poziva da se sjetim šta je Crni vrh u nekom sretnijem svijetu možda mogao ostati – nešto mnogo manje i ljudskije – tek drugo ime prve dječačke čežnje za automobilima i ženama.

 

 

 

 

 

 

 

HAGIOGRAFSKI VIC

 

zemlja u kojoj sam rođen

u ratu sa majčinom rodnom zemljom

majčina domovina u ratu sa

sestrinom otadžbinom

previše leševa pomisih

za običnu porodičnu svađu

otići ću sin će mi se roditi u

obećanoj zemlji čiji je jezik

moj otac za prošlog rata

učio u logoru

na tom ću jeziku šaputati

laku noć ženi koju volim

na tom ću jeziku ponekad

pričati svoju životnu priču

jer me beskrajno zabavlja

smrznuto ljudsko lice

koje odbija da shvati

a da meni neko

takvo šta ispriča

umro bih od smijeha

 

 

 

 

 

GARE DU NORD

 

Predamnom Pariz, prvi put. Pogrešna stanica

Čim više ne veruješ kandiranim razglednicama,

Pomisilm na papučici vagona pa – siđem.

Petnaest hiljada dana i noći, a od toga

Samo sedam ovdje – i već sam u vozu

Koji me vraća na Rajnu.

Znam, svako je izbjeglištvo šansa da

Postaneš neko drugi, bolji ili gori, svejedno.

Trudio sam se, stizao u ko zna koliko gradova i

Silazio, silazio, silazio –

Uvijek na pogrešnoj stanici.

 

 

 

 

 

 

 

na vijest da je mladić iz kopennhagena

ukrao očev leš iz mrtvačnice i odjahao

sa njim na motorciklu ili:

kawasaki za vukmana dedovića

 

bio si prazna stolica

krupna majčina suza što bućne u vruću supu

i tako dvadeset godina dok te ne pronađoh

na nekoj crnogorskoj čuki: otac!

tronožno biće sa žućkastim okrnjcima u osmijehu i

sestrinim očima

pjesništvo je dabome

poslednja privatna magija s kraja milenija

tehnika za pretvaranje bajatih novina

u porodične stihove što blješte

poput japanskih mašina

uzjaši iza tužnog dječaka matori kauboju

da ti pokažem kako zemlju iza žice

magistralom sa sjevera zastire noć

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail