Barbara Matejčić

Photo by Ivan Pavliš

Barbara Matejčić slobodna je novinarka, spisateljica i istraživačica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše redovito za štampane i internetske medije u Hrvatskoj i inozemstvu, surađuje s međunarodnim istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama. Nagrađena je za najbolje pisano novinarstvo u Hrvatskoj, dobitnica je Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” te priznanja za najbolje praćenje LGBT tematike u Hrvatskoj. Dobitnica je nekoliko europskih stipendija za novinarski rad. Diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Narativno-novinarska knjiga „Kako ste?“ objavljena joj je 2015. (Zaklada Heinrich Böll, drugo izdanje 2016.) Rođena je u Splitu, živi u Zagrebu.

web:  barbaramatejcic.com

Jedna od sto*

Novembar 2006.

Ova bolest je toliko buuuu strašna da se ni doktor ne usudi napisati F20 na nalazu.

Ne znam što je to toliko nenormalno sa mnom, a neću ni saznati jer je bolest doživotna. Imam je deset godina. Moj prijatelj doktor kaže da se naziva još i rak duše. Počelo je malo prije 18. ročkasa. Uvijek sam bila za komade, party, izlaske, dancerica. Započelo je neurotski – prevelika očekivanja od same sebe – i razvilo se u psihozu. Odjednom sam željela nešto promijeniti u životu, kao da vratim vrijeme. Mjesec dana sam sjedila na istom mjestu i buljila u knjige. Samo sam ih gledala. Otišla sam sama kod psihijatrice. Na 18. rođendan sam popila prvi antipsihotik. Moditen. Fuj. Od tada, kada se probudim, ne pomislim kao moj tata: „Što je lijepo sunce“, nego: „Ajde, idemo, nema druge.“

Dok sam sjedila u kuhinji jednog dana 1997. godine, tri mjeseca prije 19. rođendana, pojavila se hitna s doktorom i dvojicom policajaca. Tata ih je zvao. Za ruke i noge su me odveli na zatvoreni psihijatrijski odjel opće bolnice. Bila sam jebeno ljuta, marširala sam hodnikom i kada su me zatvorili iza stakleno-žičanih vrata, razbila sam ih. Vadili su mi staklo iz tijela.

Prvi put u ludnici. Bilo me sram što sam luda. Danas me više nije sram, nego mi je naporno. Uvijek iznova treba potvrđivati da kužiš o čemu se priča i da znaš da je sunce žuto, a nebo plavo. Kad se družim s nekim, sretna sam onaj period prije nego što kažem da sam bolesna. Tada sam jednaka. Kad sam dobro, super sam društvo i svjesna sam da sam dobro, uvijek pomislim: „Daj Bože da potraje.“

Januar 2007.

Jooj, meni se već bljuje i od tableta i od svih tih loših gluma da sam jednaka. Sve bi bilo ok kad bih znala da neću završiti kao 300-kilašica i da me neće dizati kranom iz kuće.

Voljela bih da mi Bog pošalje rak ili bar automobilsku nesreću. Da postoji zakon o eutanaziji, nagovarala bih muža da pristane. Možda bi pristao kad bih mu objasnila da neće biti bolje od ovog, ali on stalno misli da hoće. Ispričavam se, ja ne želim živjeti.

Nemam vizualne, slušne ni taktilne halucinacije, nego misaone. Tipa, mislim da sam Audrey  Hepburn. Mislila sam da mi je brat mrtav. Da mi je mama živa i hoda po kući. Vjerujem da postoji realna mogućnost, 50 posto, da mi je buraz alien. S obzirom da poštujem aliene, to mi nije problem, ali da vjerujem da je buraz tata, mogla bih ga ozlijediti. Još u školi sam mislila da je profesor filozofije Isus. Da sam zaručnica iz Biblije, a Keanu Reeves zaručnik. Da je Zagreb Novi Jeruzalem. Da su u životinjama zarobljeni ljudi. Da su psi u susjedstvu zapravo reinkarnacije ljudi, a ja sam posrednik između dvaju svjetova. Kada imam neku halucinaciju, kao da mi je muž John Cusack, nastojim to izreći na glas, tako ubijem halucinaciju kroz šalu.

Ja bih bila zdrava. Ali banana. Kiselo je grožđe. Većina ljudi kad čuje „lud“ pomisli „glup.“ Ili „brišimo!“ Kada normalan čovjek kaže glupost, ja kao shizofreničarka moram šutjeti. Na kraju ti ostaje: prihvati ili se ubij. Padneš, digneš se, padneš, digneš se, padneš, digneš se. Znam što treba. Pronaći doktora u Keniji i biti konobarica u bikiniju na kenijskoj plaži.

Ne mogu više podnositi te bljuvotine o tome kako moram pobijediti bolest. Super su mi svi ti ljudi: „Ma, ona glumi, to se može pobijediti snagom volje.“ Nakon deset godina znam da se ne može.

Januar 2008.

Bila sam na ECT-u u trećem i četvrtom mjesecu 1997., kada sam prvi put bila hospitalizirana. Elektrokonvulzivna terapija. Elektrošokovi. Nakon što sam rekla doktorici da je ona shizofreničarka, razbacala lijekove i razbila stakleno-žičana vrata, tata je potpisao da pristaje da mi se daju elektrošokovi iako bi mi mogle ostati posljedice. S obzirom da me on odgojio, naučila sam muški podnositi sve tegobe pa sam tako i to podnijela. Znači, za 18. rođendan sam dobila prvu tabletu, a za 19. prvi elektrošok. Posjetile su me tri frendice na Rebru, čestitale mi rođendan, donijele poklone i popile smo kavicu. I onda je došla sestra i rekla: „Morate ići, vrijeme je za terapiju“ i priključila me na struju. Dobiješ gumu u zube, injekciju i dok počinješ spavati, stavljaju ti nešto na sljepoočnicu. Nikad neću zaboraviti: probudila sam se nakon elektrošoka, hodala hodnikom i počela kakati, a sestra se derala: „Operi se!“ Dobila sam šest komada ECT-a u dva tjedna. Na moje namoljavanje doktor me pustio kući već nakon mjesec dana. Tata me odveo na neku izložbu, a ja sam hodala kao zombi. Katastrofalna depresija zbog toga što sam luda je popustila tek nakon pola godine. Pomaknula sam zadnji atom snage i krenula na posao. Tu godinu sam upisala fakultet, ali nakon godine dana faksa ista krava koja me stavila na elektrošokove mi je napisala: „Terapija: nihil.“ I – bang! – opet relaps. Kod nje sam bila još dvije godine, a onda sam nakon te hladne doktorice kojoj sam bila samo broj, dobila psihijatricu kojoj je drago kada sam dobro. Nekad joj jašem za vratom i šaljem joj sms-ove, a ona odgovara. Ne mogu zamisliti život bez nje. Draga je, topla, komunikativna, a opet stroga i realna. Dođem kod nje svako malo, a ona me zagrli kad odlazim. Niska je i sitna, manja od mene, čega postanem svjesna tek kada se digne iz svoje doktorske fotelje i ustane da bi me zagrlila.

Januar 2013.

Nisam već jedno tri dana razmišljala o tome da si oduzmem život. Dapače, vrlo rijetko mi to padne na pamet. Možda triput mjesečno. Ništa to nije. Ozbiljna sam. To je ništa.

Mart 2013.

Ležim u kadi, a rukama mi teče tuga. Trebala bih izaći iz kuće. Želim stati na zemlju. Već sam potrošila 2000 kuna na tarot. Vježbati, vježbati, vježbati. Odmarati se, raditi, čitati, socijalizirati se. Skupiti novce za put. Živjeti. Nakon svih uspona i padova izdići se iznad svega i ne pasti ponovo

April 2013.

Kaže meni moja svekrva: „Velika je stvar što je moj sin koji ima završen faks uzeo tebe bolesnu za ženu.“ Tukao me je dvije godine. Varao me četiri godine.

Septembar 2013.

Sretno sam razvedena. Od srpnja. U međuvremenu sam bila s dvojicom „prijatelja“. S mužem dijelim posao. Imam volju za životom. Neću nikad odustati. Od 19. godine sam bila dvadesetak puta u ludnici. Imam 35 godina. Moj život je tek počeo.

*fragmenti su iz skraćenog teksta objavljenog u knjizi „Kako ste?“ Barbare Matejčić

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail