Emir Imamović

Emir Imamović Pirke

Emir Imamović Pirke, rođen u Tuzli 03.05.1973. Dugogodišnji novinar, urednik, kolumnist i suradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Objavio tri romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince, Tajna Doline piramida i Treće poluvrijeme, od kojih su dva prevedena na albanski (Tajna Doline piramida ) i njemački jezik (Jel neko vidio djevojčice, kurve ratne zločince). Za prvi roman nominiran za hrvatsku književnu nagradu Kiklop u kategoriji debitanta godine, a za treći, za regionalnu nagradu „Meša Selimović“. Pisao za televiziju – scenario 15 epizoda TV serije Kazalište u kući prikazivane u prime timeu Hrvatske televizije; kazalište – drame SUR Sajgon i Samo nek ne puca, postavljene su i repertoarski izvođene u Pozorištu mladih u Sarajevu; napisao scenarije za igrane filmove: Sedmerokut, Danke Deutschland (koscenarist: Enis Bešlagić), Ključ od utrobe (koscenarist: Ahmed Imamović). Scenarist dva dokumentarna filma: Metak ili metan i Grad na zrnu soli. Živi u Šibeniku. Član Hrvatskog društva pisaca.

____________________________________________

Jutro mokro ko ribar i profi kalibar, sviralo je iz radija i Žuti se osjetio – zajebanim. Pred njim je, uostalom, bila akcija kakve ne izvode budale i iz kojih se izlazi ili kao pobjednik ili kao pokojnik. Edvin Mujagić nije imao namjeru biti drugo. I upravo je stajao, tačnije, sjedio u bijelom golfu, na granici što dijeli one sa viškom ideja i manjkom muda i one što, najčešće, imaju samo dovoljno muda.

Pogledao je desno i s Garinog lica pročitao malo straha i puno povjerenja. Bilo bi čudo da je drugačije: otkako su se vratili iz izviđanja u “Fenix”, Žuti se ponašao kao oficir. Barem je Garo tako doživio ritam nimalo sličan uobičajenom. Ni pivo za doručak, ni udar adrenalina zbog jedva izbjegnutog sudara, ni napetost koju su obojica osjećali, nije Žutom nimalo promijenila krvnu sliku. Kroz njega je kolala smješa pića i duhana i mahmurluk mu se vraćao u intervalima, svaki put sve jače i jače. Kada je, dakle, manje od dvadeset četiri sata prije akcije ugledao motel “Fenix”, sa dva betonska labuda na ulazu, prljavom fontanom usred parkinga i grafitom na fasadi “Melina droljo”, Žuti je osjetio kako ga napušta snaga. Nije imao volje za ručak, nije ga zanimalo ko je Melina i zašto je kurva… Parkirao je auto i naredio:

Moramo spavat, jest ćemo poslije.

Garo nije pitao ništa, samo je poslušno nastavio za Žutim. I kad je ovaj pljunuo labuda s lijeve strane ulaza, Garo je isto uradio desnom.

Da se ne naljuti – pokušao je biti duhovit.
Ko ga jebe – promrmljao je Žuti.

Garin je djed znao reći da se komunizam, prehlada i mahmurluk najteže istjeruju iz insana i da je za svaku boljku potrebno ležati: za komunizam u zatvoru, za prehladu ‘nako, a za mahmurluk u dobrom snu. Kad se Žuti srušio na krevet, stigavši u letu skinuti jaknu i cipele, ni Gari nije padalo na pamet ništa pametnije. Pola sata se prevrtao po krevetu, i kada je bio siguran da Žuti dovoljno čvrsto spava, upalio je televizor. Preskočio je sve kanale sa telešopovima, vijestima na jezicima koje ne razumije, teniski meč neke crnkinje i neke bjelkinje što se, čim opali loptu, dere ko da joj nokte čupaju, dokumentarni film o proizvodnji sira i stigao na reprizu emisije o majmunima. Opet je ugledao par što je petnaest godina zajedno.

O, jebo ti majmun mater… Od ovoga da čovjek nastane? Ma, nema govora. Lijepo je nana govorila da je dragi Allah sam sve napravio. Kakav majmun, kako šta… Zamisli majmun-direktor, pa majmun-policajac, pa doktor…

I kako je nabrajao, tako mu je, nekako, sve bilo jasnije:

Ama, opet, pa ne kaže se džaba za nekog da je majmun, to je sigurno kad je malo zakasnio. Eno, onaj Aga. Ali i Mido… Oni su sigurno postali od majmuna. I ostali majmuni.

Gari se toliko svidjelo vlastito pametovanje da se skupio ko fetus, osjetio struju uz kičmu i od miline zaspao. Sanjao je kako je u ćeliji s majmunom i kako ga obilazi majmun u uniformi i tuče velikim, žutim pendrekom-bananom.

Probudili su se čim je Žutog pustio mahmurluk, a stigla glad.

Hajmo jest, interventno! – naredio je, obukao se i stao na vrata.

Garo, istraumiran od majmunskih batina, slijepo je poslušao. Kako nije znao šta, zapravo, znači interventno, pomislio je da ih čeka nešto krajnje ozbiljno, zbog čega vrijedi preskočiti umivanje i popravljanje frizure.

Žuti je bio ozbiljno gladan: naručio je supu, burek, miješano meso, dvije sarme promjera vodovodne cijevi i salatu.

Ti ko da si iz gladi izašo!? – rekao mu je Garo ne vjerujući da će Žuti pojesti i pola od naručenog.
Mhhh… – promrmljao je ovaj gutajući.

Žutom nije bilo do razgovora. Halapljivo je trpao u usta sve što su konobari “Fenixa” donosili i nije imao vremena primijetiti ni koliko je supa razvodnjena, meso zagorjelo, da je jufka na bureku debela ko vatrogasno crijevo, sarme malo sirove, niti da sir na salati ima malo čudan miris.

Ovo kurcu ne valja – rekao je Garo dok je na tanjiru prevrtao komade jagnjećeg pečenja presvučenog masnim naslagama.
Nemoj jest – bilo je sve što je Žuti uspio prozboriti.

Edvinu Mujagiću je trebao školski čas da se izbori s hranom, podrigne u bradu, zapali cigaru i konstatuje:

– E, sad sam ko nov.

Garo je jedva čekao naredbu da krenu u sobu. Ručak mu je smrdio toliko da je umjesto apetita imao poskakivanja želuca. Kada je Žuti naredio pokret, osjetio se oslobođenim. Da mu je u tom trenutku rekao bilo šta, da idu šetati po minskom polju, lizati električne vodove ili skakati s motela na asfalt, Garo bi prihvatio.

Edvin Mujagić je, ipak, imao ozbiljnu želju da se obogati i nije želio da mu bilo šta, neka pogrešna riječ, pokvari plan. Zato je prvo Garo bio učenik osnovne škole, a Žuti otmičar.

Dobar dan.
Dobar dan.
Jesi li ti Adi?
Jesam.
Ja sam iz policije. U školi se desilo ubistvo, pa ćemo kolega i ja tebe i sestru prebaciti na nastavu.
Dobro, čiko.
U, jebo te čiko.

Onda su zamijenili uloge.

Dobar dan
Dobar dan.
Jesi li ti Adi?
Jesam.
A jel ti ovo sestra?
Jebo te sestra…
Dobro.
Ja sam iz policije, da vas vozimo u školu gdje je bilo ubistvo…
Ti nisi zdrav. Šta treba da djeca pomisle da ih vozimo da ih neko ubije.
Dobro, zbunio sam se.

Vježbali su do nove gladi. Žuti je ovaj put shvatio koliko je sve loše: od namirnica do kuhara. Garo je odlučio da ne večera. Vratili su se u sobu, ponovili uloge i legli.

Narednog jutra, već u sedam sati, bijeli golf dvojka bio je parkiran na krivini u obliku slova S. Dok je kiša lupkala po šoferšajbni, Žuti se osjeti zajebanim. Samo, pjesma s radija o ribaru i kalibru je imala još stihova od kojih je Edvinu Mujagiću zastala knedla u grlu.

…počinilac neznan. U čitulji, pune stranice dve, mafija i de-be, složno žale za njim.

 

(iz romana Jel neko video devojčice kurve i ratne zločince)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail