Tea Tulić

Tea Tulić je rođena u Rijeci 1978.
Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući i McSweeney’s iz San Francisca. 2011. je osvojila nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina – proznu knjigu Kosa posvuda koju je Ministarstvo kulture RH nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja u 2011. Ova knjiga je također objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod te knjige našao se u polufinalima za European Bank for Reconstruction and Development literature prize 2018. i Warwick prize for woman in translation 2018 .
Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit . 2014. u suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski premijeri , objavila je spoken word album Albumče . 2017. objavila je knjigu poetske proze Maksimum jata koja je bila u širem izboru za nagradu tportala 2018.

Otac

– Svugdje smo putovali. Koji god grad želiš, izaberi, sad ću ti ga nacrtati! – otac kaže.

Gledamo fotografije, on prelazi dlanom po hrapavoj bradi, kuha kavu, putuje gradovima u tamnim klompama. Zgradom tutnji voda.

– Koji god grad želiš.

U ocu se skupljaju fotografije s jezera gdje smo sretni. Tamo imam pet godina i gola stojim na drvenom pontonu. Moj otac je rukama uhvatio zmiju, izvadio je iz jezera i zatukao lopatom. Potom ju je objesio na stablo. Smiješimo se, moja sitna nona je zadigla haljinu iznad koljena i porinula noge u jezero.

– Nakon mene neće ostati puno fotografija, ali kad ti, sine, odeš, svijet će biti zatrpan fotografijama mrtvih ljudi.

Otac je ranije puno putovao i čitao knjige. Mogao se posvađati bilo s kim. Sad mu, pak, treba više sna. Ujutro spava do deset, zatim kad skuha ručak i uz večernji dnevnik. Noću puši. I često mu je hladno. Vuče veliku grijalicu svukud sa sobom po stanu. Šalje u materinu vrelo ulje koje prska iz tave, perilicu kojoj vrata padaju, psa koji mu kompulzivno liže ruke. Ponekad, u polutišini svoga stana, šalje u materinu službenike, političare i one koji kažu da stalno govore istinu. One koji misle, ali mu ne kažu, da je dosadio i bogu i vragu. Ali on se više ne namjerava svađati, samo gleda zamućeno.

Sve cipele slaže na pod, u vrstu. Desetke papira, raznih rješenja, slaže na svoj zeleni radni stol, čeka da napuni godine, da i službeno ode u penziju.

– Neću više prati suđe – često kaže.

Otac je sav u svom tamnom licu; u dubokim utorima oko očiju kao da krije sol. Zamišljam kako licu prinosi tanjur s juhom, zatvara oči, a s lica mu sniježi sol.

U ocu se skupljaju fotografije s otoka na koji smo nekad odlazili svakog ljeta. Ponekad bi nas tamo posjetile životinje koje bi preplivale more. Izbezumljeni turisti dočekivali bi ih na plažama, pružali im mirišljave ruke. Toliko plivanja iscrpi svaku životinju. Kad stignu, uvijek malo odspavaju na suncu. Nedavno su srne na otoku pile more. Sve je vibriralo, isparavalo svoje milimetre i padalo u plavetnilo. Tri dana zaredom dolazile su jedna za drugom, velike i male srne, pile more i nestajale. Djeca su plakala, došla je i oseka. Pjevalo se i plesalo na trgovima, neki su igrali karte i pili sve što bi im netko stavio pod nos. Mi to nismo vidjeli. Ali vidjeli smo onaj veliki putnički brod, najavili su njegov dolazak. Nekoliko stotina prozračno odjevenih ljudi sišlo je s njega, a naši sugrađani su potrčali. Gotovo zaplivali. Dodirnuli provu veću od našeg malog, sisatog grada.

U ocu se skuplja voda. Noge i očni kapci mu otiču. Zato uzima tablete. Jezero više ne posjećujemo, ono je sad daleko i posjeduju ga ljudi koji su tamo sagradili kuće za odmor, ljudi koje ne poznajemo. I otok nam je dalek, tamošnja rodbina je tako htjela. Nemamo svoju kuću za odmor ni na jezeru, ni na moru. Naše kuće za odmor su ove u kojima do kasno u noć zurimo u visoke stropove. Ove koje nas umaraju.

Otac iz usta izvlači dugačku dlaku i sjeda u svoju plišanu fotelju. Buduća praznina te fotelje je moja. Dok gleda u televizor, ja gledam u njegove sklopljene oči okružene cvijećem, mnoštvo pobacanih latica leži mu na licu, na vratu i prsima. U odijelu je s vjenčanja, leži i svi oko njega su tihi i pristojni. Propuh ga ne dotiče. Mazim njegovo gumeno lice koje će se pretvoriti u kašu, u obrok.

– Mrtva mi je kosa – kaže.

Šišam ga mašinicom. Kosa pada na teraco. Na prozoru nema zavjese, ali ni dnevnog svijetla, škura je zatvorena. Kosa je mekana, svilena, crna. Oko ušiju ga šišam škarama. Pazim na uho koje su mu operirali. Pazim na oba. Otac sjedi sitan na stolici, kao mali gavran. Miriše na zapršku. Pazim da ga ne ošišam prekratko, da ne nestane jer ima malu glavu, kao i ja. Nitko nema tako male glave, drugi nam se uvijek zbog toga osmjehuju, vjeruju da smo dobri ljudi.

Mrtva je bila, kaže. Je, odgovaram dok metem teraco, a svileno crno ništavilo pada s njegovih ramena.

Bi li volio živjeti u svjetlijem stanu, pitam. Ne, jer ga nikad ne bih napuštao, odgovara.

Kad zovem oca telefonom, želim da se javi. Ako se ne javi odmah, zovem bez prestanka. Gdje si, javi se, kažem. Kad se javi, pitam ga otiču li mu noge. Ne kažem da bismo mogli otići na groblje. Što ćemo tamo? Kad stojimo nad mojom majkom, nad bijelim šljunkom, znamo da ona nije tamo. Jer nije ni tu. Naša mala bijela čaplja, sva u tajni.

Kad ga zovem, razmišljam kako mu ne mogu reći – Mili. To nije na meni.

Bogu trebaju ljudi, poput nas dvoje, da ostane sramežljiv, tih i dostojanstven. Da pije more poput srne i nestane. Da njegovu koščicu bacimo u daljinu.

Za rođendane ocu poklanjam kanotjere i kolonjsku vodu. Kažem mu da pazi na sebe, da pije puno vode i da jede đumbir.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail