Drago Hedl

portret - 1

Drago Hedl rođen je u Osijeku 1950. Nakon završenog studija književnosti radio je kao urednik literarnog časopisa “Revija”. Od 1980. novinar je i urednik u redakcijama Glas Slavonije, Slobodna Dalmacija, Novi list, Feral Tribune i Jutarnji list.
Surađivao je u uglednim svjetskim novinama i časopisima, poput britanskog Guardiana i Private Eye, američkog Timea i Current History, te švicarskog Die Wochenzeitung. Godinu dana (1995/96.) radio je u Londonu kao urednik u Institutu za ratna i mirnodopska izvještavanja (IWPR). U novinarskom poslu bavio se kompliciranim temama, poput političkih afera, korupcije i organiziranog kriminala, a naročito ratnih zločina.
Za novinarski rad na istraživačkim temama dobio je više hrvatskih i međunarodnih nagrada, među kojima američku The Knight International Press Fellowships Award (2006.), nagradu HHO-a Joško Kulušić za širenje medijskih sloboda (2006.), nagradu Srednjoeuropske inicijative za istraživačko novinarstvo (2008.), austrijsku nagradu Erhard Busek za izniman doprinos međuetničkoj komunikaciji i pomirenju (2011.), te srpsku Nagradu Jug Grizelj (2012.).
Objavio je 12 knjiga: dva romana, zbirke kratkih priča, eseja i reportaža, te nekoliko publicističkih djela. Knjiga “Glavaš, kronika jedne destrukcije” dobila je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo u 2010. godini. Roman “Donjodravska obala” dobio je nagradu Kočićevo pero (2014).
Autor je nekoliko dokumentarnih filmova, među kojima je i “Vukovar, završni rez” (2005.), nagrađen na Sarajevskom filmskom festivalu 2006.
Član je Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatskog PEN-a i Hrvatskog društva pisaca.
Živi i radi u Osijeku i Zagrebu kao profesionalni novinar.

Odlomak iz romana Donjodravska obala

Ulični vodovod pred Donjodravskom obalom 12, samo kuću dalje od naše, imao je ulogu trga. Tu bi se svakodnevno sretali stanovnici našeg dijela ulice dolazeći s amperima po vodu. Jedino su Kašparovi imali vodovod u dvorištu, a mi ostali po vodu smo odlazili na ulicu. Taj djelić ulice ličio je na oazu u pustinji kamo svi dolaze na pojilo. Stali bi, podbočili se, pričali ili slušali. Pred vodovodom su se saznavale i razmjenjivale važne informacije. Željan novosti, uvijek bih, s omamom ili majkom odlazio po vodu. Bio sam preslab da sâm nosim puno vjedro, pa bih uhvatio drugu stranu ručke, trudeći se pomoći. Upravo tu, pred uličnim vodovodom, moja se majka upoznala sa Zdravkovom. Tako sam saznao da se zove Neveka. Rekao sam to omami kako je više ne bi zvala soldatušom.
Pred vodovodnom slavinom, dok je tanki mlaz curio u amper, omama i ja saznali smo za Perdukinu smrt. Rekao nam je to susjed Lorenz, a od njega smo čuli i da stari poštar odlazi u penziju i da smo dobili novog. Kuštro je, kad smo omama i ja došli po vodu, baš tu obznanio da je brico iz Crkvene na lutriji dobio 5.000 dinara. Teta Ema, Lorenzova sestra, pred vodovodom bi mojoj majci tumačila snove. Rekla bi: “Ta mutna voda koju ste sanjali ne sluti na dobro. Znači bolest. Da je bar bila bistra, značilo bi sreću”. Majka bi onda cijeli dan bila zabrinuta, a sutradan, kad bismo tetu Evu opet sreli pred vodovodom, rekla bi kako je sanjala da jaše konja. “To je dobro”, veselo je navijestila teta Ema. “Jahanje konja donosi sreću”. Pred uličnim vodovodom stigla je vijest da se gospođa Flajšer jako razboljela. “Otvorili je i zatvorili”, rekla je tužno babica Reza. “Posjetila sam je u šok-sobi, žuta je kao limun, samo gleda u plafon i plače. Onaj gore već je zove”.
Ulični vodovod bio je i mjesto pred kojim bismo se svakog jutra, deset minuta prije osam, sastali Zdravko i ja. Vodovod se nalazio na pola puta između naših kuća pa smo to izabrali kao mjesto odakle ćemo poći u školu. Strčali bismo niz stepenice, Ribarski dom bio je još prazan i u to vrijeme Lazo bi obično sa zaprežnih kola, koja je kočijaš, dolazeći iz Zmaj Jovine, dovezao tik do stepenica, istovarivao velike komade leda. Stavljao ih je u limene posude ispod šanka, a onda na njih poslagao pivo. Često smo, na kratkom putu do škole, obično dok smo prolazili kraj Tvornice koža, sretali Antiku i Roziku kako od kompe idu prema tržnici, gurajući na biciklu i noseći u rukama korpe prepune povrća i voća. Rozika bi mi uvijek u ruku tutnula krušku ili jabuku, a ja bih pod odmorom pojeo pola, a pola dao Zdravku.
U školi mi je, tih prvih dana, bilo silno dosadno. Znao sam čitati i pisati, zbrajati do deset i dosađivao sam se kad bismo po pločicama cijeli sat pisali ravne i kose crte, a onda kružiće i križiće. I svi su stiskali grifle kao da te kose i ravne crte u pločicu žele uklesati zauvijek, pa je učitelj Janko, da bi zaustavio nesnosno škripanje, svako malo povikao: “Nije pisaljka šilo, a pločica lim, pa da toliko pritišćete”.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail