Boris Dežulović

Boris Dežulović rođen je 1964. u Splitu.

Završio je povijest umjetnosti 1989., crtao stripove, bavio se poslom ilustratora, svirao bas gitaru u grupi Beethoven Band (zabranjivane punk obrade revolucionarnih pjesama).

Pisao je u novinama Omladinska iskra, Nedjeljna i Slobodna Dalmacija.

Jedan od utemeljitelja alternativnog kazališta Epicentar 1985. na Matejuški u kojem je bio glumac, scenograf, pirotehničar, kaskader, fizički radnik i izbacivač.

Jedan je od trojice osnivača, dugogodišnji urednik i komentator Feral Tribunea

koji napušta 1999. i počinje pisati kolumnu «Ugovor s đavlom» u tjedniku Globus.

Piše romane, kolumne i satiričnu poeziju.

Objavio:

 

Christkind; roman, Durieux, Zagreb 2002.; prevedeno na talijanski (izd. kuća Libri Scheiwiller)

Greatest Shits – Antologija suvremene hrvatske gluposti (u koautorstvu s Predragom Lucićem), Feral Tribune, Split, 1998. (drugo izdanje 1999.)

Pjesme iz Lore; Durieux, Zagreb 2005.; izd. kuća Rende, Beograd, 2007.

Jebo sad hiljadu dinara; roman, Europapress holding, biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb 2005.

 

Poglavnikova bakterija, priče, VBZ, Zagreb, 2007.

Ugovor s Davlom, zbirka kolumni, VBZ, Zagreb 2008

 

Napisao scenarij za dokumentarni film Dnevnik graditelja o obnovi mostarskog Starog mosta.

Nagrade:

 

- 1992. – godišnja novinarska nagrada “Veselko Tenžera” – s Predragom Lucićem i Viktorom Ivančićem

- 2004. – za roman Christkind dobiva nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo;

- 2004. – nagrada “Marija Jurić Zagorka” Hrvatskog novinarskog društva za novinara godine

- za Pjesme iz Lore: nagrada Hrvatskog Helsinškog odbora “Joško Kulušić”;

2006. četvrto mjesto (i jednomjesečna stipendija u Beču) na natječaju za veliku nagradu istočnoeuropske literature; dodjeljuju nakladnik Lojze Wieser i Kulturkontakt

 

Kako čovjek zna koji je to trenutak u kojemu mu je odlučiti na koju će stranu? Kad bi to znao, možda bi znao i izabrati drugi put. Kad su bili klinci, govorili su im da taj trenutak nastupa već nakon drugog razreda srednje, kad valja odlučiti koje usmerenje izabrati i koju srednju školu upisati. Za neke, bio je to jedan od onih dana na izmaku ludog ljeta po otpustu iz vojske, kada je trebalo na fakultet, ili na kakav pošten posao. Po drugima, pak, to je onaj čas – a taj dodje u životu svakog čovjeka, i samo je jedan – kad valja prihvatiti priliku koliko god luda bila, kakva je bila ponuda ujka Rajka, koji ga je još pod početak rata tjerao kod svoje bivše žene u Philadelphiju, “jer bit će rata i bit će belaja“, govorio je Rajko, “priča se da je Fićo iz Brezovače navijestio veliku nesreću, rat i glad“, nakon čega su obično slijedile mudre riječi pokojnog djeda Javora, posljednjeg berača zlata u dolini, koji je govorio da je “rat ko hladna Huča – zlato pada na dno, a govna plivaju na površini“. Kako pak čovjek zna koji je to trenutak u kojemu mu je odlučiti hoće li uzvodno ili nizvodno, kako zna gdje je Huča plitka, a gdje duboka? I kad kocka, zna da je pokušao u da je na kocki dobio, ili izgubio, svejedno, jer takvi barem znaju da su stranu birali kad su umjesto zadnjeg pića u “Vrilu“ uplatili tiket lutrije, a ne kad su kupovali cigarete kod sisate trafikantice. Takvi znaju da su svoj put izabrali kad su kupili autobusnu kartu za Split, Beograd, Frankfurt, ili ubili susjeda, brata, jebiga, ili predsjednika države, ili pročitali knjigu koja će im promijeniti život, ili otkriti lijek za nekakvu boleštinu, ili upoznali trenera iz Sarajeva, ili menadžera iz Beograda… ili s lovom za listić lutrije popili još jedno piće u “Vrilu“. Sva su takva raskršća u životu obilježena i sve su takve odluke važne, i one dobre i one pogrešne, svaka je neponovljiva i velika poput cijele čovjekove sudbine. Pako, medjutim, svoj put nije birao ni na kavom širokom raskrižju s tablama, putokazima i žutom rasvjetom, već pred trafikom “Duhan prometa“ na Vijencu, podno Ciganskog brda, buljeći poput mutava kretena u sise Ćorave Žuže što su mirisale turskim parfemom i govorile “Pako, reci nešto“, oduzet da kaže bilo što, da mu da onda dvije šteke, da mu da paketić žvakaćih guma, plastični upaljač, ili onaj privjesak s Gospom iz Medjugorja u hrvatskoj uniformi, bilo što, samo da mu ne treba vraćati tih hiljadu dinara sitnog, jebeš i sto maraka i hiljadu jebenih nevažnih dinara, kad već nije bio u stanju ležernim glasom, vježbanim milijun puta pred ogledalom, pitati što radi večeras, i bi li možda nakon posla išla u “Stardust“, zapravo “Kozaru“, kako se tada još zvalo kino na Grginu vijencu. Kako je mogao znati da je ta novčanica od sto njemačkih maraka bila njegov lutrijski listić? Kako je mogao znati da su Žužine velike, prezrele grudi bile zapravo kugle u bubnju njegove životne lutrije, i da njegovi brojevi, ta dva lijepa okrugla broja – makar tu, nadomak oku i nadohvat ruke – nikada neće biti izvučeni?

 

Jebo sad hiljadu dinara