Lamija Begagić

Lamija Begagić (Zenica, 1980.) diplomirala je južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autorica je dvije zbirke kratkih priča: “Godišnjica mature” (Sarajevo/Beograd, 2005.) i “Jednosmjerno” (Beograd, 2010.), te priručnika “Furam feminizam” namijenjenog djevojčicama u osnovnim školama, u koautorstvu s Marinom Veličković (Sarajevo, 2016.). Urednica je i pokretačica magazina za predškolce i prvačiće “Kolibrić”, te članica redakcije magazina za pravednije obrazovanje “Školegijum”. Aktivno piše i za nekoliko časopisa i portala u regiji: Urban Magazin, Vox Feminae, lgbti.ba… “Godišnjica mature” prevedena je na slovenački jezik. Za svoj književni rad dobila je nekolicinu priznanja i nagrada, među kojima i nagradu Fondacije “Farah Tahirbegović”. Živi i piše na relaciji Sarajevo–Bratislava. “U zoni” joj je prvi roman.

TEKST

Bolji i od serve Tamare Boroš i od bekend spinčine Dime Ovčarova, ponekad su iskakanja iz naučenih dnevnih rutina i rituala. Bježite, zato, ovog ljeta u sebe. Jer more je precijenjeno.

Smišljala sam ovaj Facebook status satima. Pisala i brisala i na koncu stisnula Post. Nije prošlo deset sekundi, Daca je lupila lajk. Još deset, i iskočit će prozorče na chatu i ona će se oglasiti onim svojim emotikonom što se dlanom opali po glavi, pa padne u nesvijest. Jedino Daca pada u nesvijest u dva i petnaest ujutro. Ostali su odavno već onesviješteni.

Dobar taj željezarski dim, a? Pošalji malo

Hahaha. Samo sam te čekala. Kako mi je pseto?<3

Odličan. Poručuje ti da se ne vraćaš.

Ljubim njušku mokru! Šta tebi bi da lajkaš Ovčarova?:p

Njega sam se trudila ignorirati. Vidjela sam samo Tami i precijenjeno more. To ne mogu ne lajkati:p Kako ti je, kako koljeno?

Mnoga smo jutra dočekale u ovim fragmentarnim razgovorima u koje smo, između viceva, igre riječima i dnevnih anegdota, ubacivale život, hineći spontanost.

Nikad kao u tri ujutro, uz Cohena, PJ Harvey, Patriciu Barber, uz Elemental, Sassju ili Žen, nikad kao u tim prozorčićima, svaka u svom krevetu i sa svojim laptopom, i dok bi bile na obalama Kupe ili Bosne ili bi nas dijelile tek dvije trnjanske ulice, nikad kao tu i tad, nismo prosipale život raskošno neodgovorno, kao najmlađe kadetkinje poene.

Ta zelena tačkica što je uvijek sjajila kraj Dacinog imena i prezimena na chatu djelovala bi na mene umirujuće. Činila bi, kao zvonce u čuvenom Pavlovljevom eksperimentu, da lučim slinu zadovoljstva na samu pomisao da je tu, da se osjećam sigurnom jer mogu ako hoću, evo baš sad, da joj napišem bilo šta i da dobijem odgovor iste sekunde, da povjerujem kako postoji neko, na samo jedan klik udaljen, ko će pružiti ruku iz monitora i spustiti mi je na rame.

Navukla sam se na ovo sranje kad sam cijelu onu polusezonu odmarala nakon istegnuća ramena – govorila sam Daci jednom, prisjećajući se svojih Facebook početaka.

I njeni su razlozi bili traumatske prirode, ali njena je trauma bila netjelesna. Kafanu je zamjenila virtualnim prostranstvima onog trena kad je shvatila da će ga, ako ga već na nalazi na šankovima novozagrebačkih birtija gdje su joj savjetovali da ga traži, možda naći za šankom svih šankova – na Facebooku.

I bila je u pravu, tamo ga je pronašla.

Napisala mu je ko je ona i pitala ga da li je on on. On je rekao da jeste. Da, napisao je, jesam, ja sam ti otac. Da, napisao je, znam za tebe. Da, jesam, znao sam da će ovaj dan doći, kad-tad.

Tada je zamijenila dan za noć. Tada je prokockala šansu da ode u Mađarsku. Ni tada nije gubila smisao za humor.

Jebote, Alma, ja defanzivka, čitav život samo odbrana, samo štopaj, ne daj da ulaze, lijepi najbolje antispinove na svijetu i meni uleti takav jedan lik i uzme me ko jebenu početnicu – govorila mi je tih dana, kada bismo znojne nakon treninga sjedale na pod svlačionice i čekale da se ohladimo, prije nego kročimo svaka pod svoj tuš.

Skidala bi gumicu sa kose, puštala je da pada po ramenima, pa je opet, provlačeći prste kroz nju, skupljala i vezala. Činila bi to po nekoliko puta, dok god je govorila o njemu.

Zamisli da ti rođeni otac iskoči kao People you may know na jebenom Fejsu, e! – dodavala je smijući se, a ja sam je grlila i u nastavku govorila štošta o nebiološkoj ljubavi, o tome da je taj čovjek ne zaslužuje i da je više njen i konobar Bero iz lokalne trnjanske birtije od njega.

Kako ti otac može biti neko ko je dvadeset godina živio na pet tramvajskih stanica od tebe znajući ti pri tome sve, i adresu, i kućni broj, i stan – pitala sam više sebe, nego li nju.

A znao je, naravno da je znao, jer bio je to isti onaj stan iz kojeg je otišao u nepoznato, ostavivši je u maminoj utrobi, okrenutu već na glavu, dok se brčkajući u obilju plodne vode sprema izjuriti i proplakati u taj svijet bez očeva…

(iz knjige U zoni)

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail