Siniša Labrović

Siniša Labrović (1965), bavi se performansom, bodiartom, videom i fotografijom. Diplomirao je književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Zagebu. Radovi: Zavijanje ranjenika (2000), Umjetnik se provodi kao bos po trnju (2004), Kažnjavanje (2002), Stado.org (2005), Obiteljski dnevnik (2005), Glorija (2007), Diplomsko obrazovanje (2008)… Radovi mu se nalaze u stalnoj postavci Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i Galeriji umjetnina u Splitu. Izvodio je akcije, performanse, grafite i urbane intervencije u Dubrovniku, Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Ljubljani, Celju, Beogradu, Novom Sadu, Gracu, Rejkjaviku, Istanbulu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu…

KAŽNJAVANJE

Rad Siniše Labrovića posjeduje neposrednost i baždarenost za komunikaciju s najširom publikom sasvim nekarakterističnu za gotovo čitavu tu scenu. Pozicija iz koje Labrović nastupa je direktna, brutalno ironična, u isto vrijeme humorna i tragična, drska i suosjećajna, divlja i senzibilna, antielitistična i britko inteligentna. (…) Labrović je zapravo majstor svog umjetničkog medija, u potpunosti svjestan fragilnosti vlastite pozicije umjetnika koji se na taj način izlaže javnosti i pritom vrlo agilan u namjeri da bude u dosluhu s aktualnom društvenom zbiljom, ali i s vlastitim mjestom unutar te i takve zbilje koje nije ni herojsko niti na bilo koji način povlašteno.

Ipak, tijekom posljednjih petnaestak godina, ovaj je umjetnik previjao rane srušenom antifašističkom spomeniku (Previjanje ranjenika, Sinj 2000.), organizirao reality show s pravim ovcama (Stado.org, Touch Me Festival, Zagreb, 2005.), guslao tekstove iz hrvatskih tabloida (Gloria, 2007.), održao radionicu i objavio udžbenik za kriminalce u maniri self-help literature (Dodiplomsko obrazovanje, 2008.; Postdiplomsko obrazovanje, 2009.), na okrvavljenim koljenima javno hodočastio najmoćnijem čovjeku hrvatskog glavnog grada moleći se njegovom autoritetu da usliši potrebe nezavisne kulturne scene (Hodočašće Sv. Milanu, 2012.), i doslovce izazvao tada aktualnog Ministra kulture Republike Hrvatske na boksački meč za ministarsku „titulu“ te, odustajanjem protivnika, pobijedio (Meč za titulu Ministra kulture Republike Hrvatske, 2010.).

Mnoge od tih izvedbi bile su, u atmosferi opće apatije i za lokalnu suvremenu umjetničku scenu poprilično neobično, popraćene iskrenim navijanjem i bodrenjem publike, kao da je riječ o kakvom sportskom događaju ili političkom mitingu. Paralelno s tim akcijama nastaje i niz daleko intimnijih performansa koje Labrović najčešće naziva Frazama, a bazirani su na potpuno doslovnom prevođenju u djelo manje-više dobro poznatih izraza prenesenog značenja, primjerice: Umjetnik se provodi kao bos po trnju (2004.); Umjetnik liže pete publici, (2005.), Umjetnik jede travu (2007.); Umjetnik pliva na suhom (2008.), Umjetnik jeftino prodaje svoju kožu (2010.). Labrović je ovdje krajnje ironičan i prema publici, i prema sebi samom, pa i prema nekoj uvijek pretpostavljenoj ideji simboličke svrsishodnosti umjetnosti kao takve, jer Fraze karakterizira upravo hladnokrvan izostanak bilo kakvog dubljeg ili univerzalnijeg značenja iza svih neugodnosti koje si umjetnik priređuje kako bi opravdao pažnju svog gledateljstva.

Mislim da je u obje navedene skupine radova, performansa i akcija, međutim, Labrovićeva motivacija barem jednim dijelom proizlazi iz njegove svijesti o implikacijama i konzekvencama samog umjetničkog čina, odnosno o strukturi suptilnih uzajamnih, suučesničkih odnosa između umjetnika, publike i društvenog i institucionalnog konteksta umjetnosti koje on neizbježno čini vidljivima.

Štoviše, ova vrsta uzajamne povezanosti u samom je središtu dva performansa, od kojih jedan predstavljamo na izložbi: Kažnjavanje (Galerija Miroslav Kraljević, 2007., prvi put izveden 2002.) i Dokolica (Komunistički manifest) (Trouble Performance Festival, Les Halles, Bruxelles, Belgija, 2013).

Kažnjavanje počinje prizorom koji daje naslutiti da je posrijedi neka umjetnikova mazohistička ekshibicija u tradiciji body arta – nakon što su se vrata galerije zatvorila, umjetnik staje pred publiku razodjeven do pasa, držeći bič u rukama. Određeno vrijeme ne događa se ništa, i prva osoba iz publike odlučuje izaći iz prostora. U trenutku kad se za njom zatvore vrata, performer se opali bičem po leđima. U tom istom trenutku svima prisutnima postaje jasno da je galerijski prostor zapravo postao poprištem događanja iz kojeg nitko neće izaći nevin, bez svog dijela odgovornosti za ono što se na sceni zbiva. Granica izložbenog/scenskog prostora, dotad neutralna, neobvezujuća i etički benigna, postaje crta preko koje se ne može prijeći bez posljedica, a konvencionalna granica između publike i izvođača, umjetnosti i njenog promatrača, stvarnosti i pozornice, umjetničkog čina i njegovih etičkih konzekvenci biva naprasno dokinuta. Svakim izlaskom, Labrović ponavlja istu radnju kažnjavanja – jedan gledatelj manje, jedan udarac, dva gledatelja manje, dva udarca. Ni oni koji oklijevaju izaći, svjesni da samo produžuju agoniju, nisu ništa manje suodgovorni, jer ova izvedba završava jedino onda kad su svi uzeli svoj komadić krivice, a u konačnici i iskupljenja kroz njeno prihvaćanje. Jedini stvaran način za zaustaviti cijeli proces, i time zapravo dokinuti imaginarni prostor koji je Labrovićev scenarij kreirao, bio bi na neki način prekinuti samu „predstavu“, ali kako je i napuštanje gledališta zapravo oblik sudjelovanja, ona je sama očito toliko „stvarna“ da se toga nitko iz publike, ni u jednoj izvedbi ovog performansa, nije sjetio*.

Marko Golub, dizajn.hr, septembar 2015.

* Kažnjavanje jest jednom bilo prekinuto. Bilo je to na festivalu performansa Interakcje u Piotrkowu Trybunalskom u Poljskoj 2012. godine. Tada me je Julia Kurek, poljska performerica, zagrlila s leđa i nije mi dala da se udaram. Bili smo dugo u pat poziciji; već sam se udario valjda pedesetak puta, a od momenta kada me ona zagrlila izašlo je tridesetak ljudi, brojao sam da bih se na kraju mogao izbičevati. Na kraju je s njom i sa mnom u prostoriji ostalo još 4-5 ljudi, mislim. Nakon nekih pola sata bez događanja, oni su nam prišli, zagrlili Juliju i mene i izgurali nas izvan izvedbenog prostora i tako mi uštedili više od trideset udaraca – Siniša Labrović u kasnijoj email prepisci s autorom teksta

 

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail