Nenad Veličković

Ješua ha-Nocri

Nenad Veličković (Sarajevo, 1962), pisac, docent na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Konačari, Otac moje kćeri, Sahib, 100 zmajeva i Vremenska petlja, zbirke priča Đavo u Sarajevu, Sarajevski gastronauti i Vitez švedskog stola, knjige Viva sexico, Dijagnoza: patriotizam, Školokrečina i Poezija remontizma/Izdržite još malo, nećete još dugo. Izvedene pozorišne drame Pedalina (Sarajevo, London), Vremenski tunel, Car Bumbar i carev Vodonoša (Sarajevo, Zrenjanin) Aladin, Skapino, Kapetan Džon Piplfoks, Bumbar car i Vodonošar (Sarajevo), Sebastijan i Bosonoga (Sarajevo, Niš), Sahib (Ljubljana). Za Internet portal Deutsche Welle piše kolumne Škljocam i zvocam. Uređivao časopise Fan, Alčak, Vizija, Književni žurnal, Školegijum i Textura.

Bi-el-i

– Njega sam liječio prije dvije godine, odjednom upade sebi u riječ moj prijatelj, zadržavajući pogled na televizoru iznad šanka. Sjedili smo s pivama i čekali da počne utakmica. Bilo nam je svejedno miču li se u ekranu vijesti ili reklame. Pogledao sam ovlaš, i sad mi je krivo. Ne bih ga prepoznao, da ga ponovo vidim. Znam samo da je bilo u vezi neke makete Beograda. Neka luka na vodi, tako nešto.
– Ne znam kako je čuo za mene. Ni danas to zvanično ne radimo. Samo uz saglasnost pacijenta, i uz gomilu papira, i uz odobrenje iz Osla. On je bio uporan. Došao je i rekao da smo mu mi zadnja nada. Inače mu je ostalo samo da se ubije. Baš je tako i izgledao. To mi odmah prepoznamo. Naizgled normalan, ali vidiš mu noć u očima.
Znao je sve o Brain Laser Erasingu. Svaki detalj. Za laika iznenađujuće dobro. Nije razumio samo koncept, nego i detalje. Neću te gnjaviti njima, samo osnovno.
Radi se o spaljivanju moždanih ćelija. Laserom. Znaš šta je laparoskopija? Ono kad ti izbuše stomak na tri mjesta, uvuku u tebe cijevi, napušu ti stomak, i onda kroz te cijevi provuku alat, svjetlo, nož, struju… Uglavnom, ne režu te ko junetinu. Nemaš poslije ožiljak ko rajsferšlus. Ovo je slično. Radimo sa tri snopa, mikronska preciznost, taj dio je manje zanimljiv. Čista tehnika.
Zadnjih godina nauka je prilično napredovala u vezi s mapom mozga. Znamo kako neke stvari rade, šta se gdje odvija, koji je dio kore za šta zadužen, u pojedinačnim slučajevima i koja tačno vijuga. Ameri su još prije deset godina radili tretiranje agresije na taj način. Lociraš centar, i spržiš ga. Normalno, još uvijek je rizično, nije mozak hard-disk, drugačije je sve to povezano, ima više slojeva, nikad nisi sasvim siguran šta radiš. Ali to s ubicama je imalo smisla. Ako spržiš više nego što treba, opet je bolje nego da ga ispečeš cijelog na električnoj stolici. I milion puta je humanije nego ono što su radili Džeku Nikolsonu u Letu iznad kukavičijeg gnijezda.
Recimo, savremeni detektori laži rade na taj način. U prednjem čeonom režnju su ti centri za logičko mišljenje. Kad oni rade, krv u taj dio dolazi brže. To se sve fino vidi na magnetnom skeneru. Nije baš tako prosto kao što ja sada tebi pričam, ali u osnovi je tako. Ako lažeš, slika na skeneru nije ista kao ako ne lažeš. Za laž moraš da uključiš još neke vijuge, da tako kažem, i mi to vidimo. Tako ti je manje-više i za druge stvari.
E, ovaj je htio da mu spržimo centar za nostalgiju. Baš tako je rekao: ja bih da mi spržite centar za nostalgiju. Ne može više da živi tako, kao most ispod kog je rijeka odavno presušila. To su njegove riječi. Čovjek bi rekao pjesnik, a ono opštinski ćata. Za urbanističke saglasnosti. Donio nalaze. Nisam u životu ništa slično vidio. Žuč za vađenje, tri čira na želucu, dermatitis na 40% kože, akutni kolitis. A sve zbog Jugoslavije. Tako je rekao. Zbog Jugoslavije.
Rođen je šezdesetih. Pamti Tita. Bio je na radnim akcijama. Sa mladim goranima je posadio više stabala nego što ti i ja skupa imamo prijatelja na fejsbuku. Bio je član Partije. Svega se toga sjećao s ponosom. A ovo poslije, sve mu je išlo na živce. Privatizacija, prevareni radnici, propale fabrike, pruge zarasle u korov, posječene šume, lopovi u policiji, glupani na vlasti, nepismeni spikeri, napaljeni sveštenici, korupcija, letargija, apatija… Nabrajao je pola sata. Dao sam spisak šta sve treba da uradi, kako da se pripremi, šta da potpiše, i zakazao mu termin. Sve je uradio besprijekorno, i došao u minut tačno.
Sama operacija sastoji se iz dva dijela. Prvi je puno duži. Otprilike kao ona narodna, triput mjeri jednom sijeci. Sastoji se od snimanja cerebruma i određivanja koordinata. Pacijentu je lobanja fiksirana, iako postoji odličan softver za aproksimaciju. Ne zaboravi, radi se o mikronima. Pratimo reakcije na slike koje mu projektujemo. Bude preko stotinu slika. To pripreme psiholozi. U negovom slučaju to su bile slike iz Jugoslavije: fićo, Alija Sirotanović, Josip Katalinski, Krčki most, Grlom u jagode, Muzej vazduhoplovstva, Tito na Galebu, tunel Učka, Đerdap, visoke peći, Krško, kanal Dunav-Tisa-Dunav, Mate Parlov, otvaranje škola, bitka na Neretvi… I tako lociramo ono što smo nazvali centar za nostalgiju. To ti se ovdje nalazi, između ovih bora na čelu, pa oko pet centimetara u dubinu.
I spržimo mi to. Pustimo opet slike. Ništa. Ne reaguje. A prije zračenja, sve pulsira crveno. On ode, zadovoljan. Mi isto. Došao je još dva puta na kontrolu, preporođen. Nalazi mu se u tri mjeseca popravili. Kad je ušao u moju sobu, dvadeset godina mlađi. Kao da smo mu uradili plastičnu operaciju, a ne bi-el-i.
Ali mi poslije toga shvatimo da smo se zajebali. To što smo mislili da je centar za nostalgiju, to je bio centar za empatiju. To su Norvežani otkrili, taj centar. Oni rade sad na nekoj piluli, koja pojačava sposobnost saosjećanja, solidarnost, brigu za druge. Totalno kontra ovome što smo mi uradili. A opet, čovjeku smo život spasili. Umro bi da mu nismo to spržili.
I jesi li ga vidio maločas? Novi čovjek. Boli ga kurac za solidarnost, pravdu, jednakost, sirotinju…

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail