Ivica Prtenjača

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci, gdje je studirao jugoslavistiku na Pedagoškom fakultetu.
Radi od svoje petnaeste godine kao čitač vodomjera, naplatničar plina, dostavljač sladoleda, skladištar, građevinski radnik, galerist, serviser vatrogasnih aparata, trgovac, knjižar, voditelj marketinga, glasnogovornik.
Živi i radi u Zagrebu kao samostalni književnik.

Piše poeziju, prozu, dramske tekstove, novinske kolumne, scenarije, a često vodi i književne festivale, promocije ili književne sajmove. Pojedine pjesme, ciklusi ili knjige prevedeni su mu na dvadesetak jezika. Sudjelovao na dvadestak europskih poetskih festivala i susreta kao pozvani hrvatski predstavnik. Uvršten u više antologija, izbora, pregleda i povijesti hrvatske književnosti. Na hrvatskom radiju autorski potpisuje i vodi emisije Moj izbor i Metafora. Po romanu Brdo snima se dugomeražni igrani film.

Objavio:

  • “Pisanje oslobađa”, poezija, Meandar, Zagreb, 1999.
  • “Pisanje oslobađa”, elektroničko izdanje 2007.
    www.elektronickeknjige.com – “Yves”, poezija, Meandar, Zagreb, 2001.
  • “Yves”, poezija, elektroničko izdanje , 2009.
  • “Nitko ne govori hrvatski” (s Brankom Čegecom i Miroslavom Mićanovićem),
    izbor iz poezije, dvojezično hrvatsko/francusko izdanje, Meandar, Zagreb, 2002.
  • “Uzimaj sve što te smiruje”, poezija, Meandar, Zagreb, 2006.
  • “Dobro je, lijepo je”, roman, Profil, Zagreb 2006.
  • “Nedjeljni ručak”; drama; režija Tomislav Pavković;
    praizvedena 27.12.2007. – Filodrammatica, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci
  • “Okrutnost”, pjesme, Profil multimedia, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, 2010.
  • “Kod Yvesa”, knjiga priča, Profil, Zagreb, 2011.
  • “Brdo”, roman, VBZ, Zagreb, 2014.
  • “The Hill” (engl. prijevod romana Brdo), 2015.
  • “Tiho rušenje”, roman, VBZ, Zagreb, 2017.
  • “Bršljan”, priče, Bibliofil, Zagreb, 2017.

Nagrade:

  • Nagrada 25. Salona mladih za književnost 1998., Zagreb
  • Kvirinova nagrada – za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina, Kvirinovi susreti, Sisak, 2001.
  • Kiklop – za pjesničku knjigu godine 2006., “Uzimaj sve što te smiruje”, Pula
  • Risto Ratković – za knjigu “Okrutnost” kao najbolju pjesničku knjigu u 2009. u BiH, Crnoj Gori,
    Hrvatskoj i Srbiji 2009. (40. Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje)
  • Nagrada Kiklop – za “Okrutnost” – pjesničku knjigu godine 2010.
  • Nagrada VBZ-a za najbolji roman – za rukopis “Brdo”, 2014.
  • Nagrada Booktiga za najčitaniju knjigu domaćeg autora, Poreč, 2015.

Tiho rušenje

(odlomak)

Počeo sam studirati i iz zabave u kafiću u koji sam odlazio govoriti makedonski. Naučio sam pola „Koštane“ napamet i kreveljio se pred ogledalom oponašajući te naglaske. Zabavljao sam se džeferdarima i pucanjem na Turke, obuzimao me strah od pjesama Desanke Maksimović pa sam joj dao prezime Parun. Jedva sam prolazio na ispitima. Ali, prezir, ta maskirana tuga, ipak me gurala, nosila posvuda, u nedoba, preko svih granica i smislova. Kao u bunilu, pokatkad baš slatkom od siline boli, sam sa svojom šutljivom i dostojanstvenom majkom dočekao sam diplomu. Izvadio sam je odmah iz plave, čvrste i, pokazat će se, korisne tube. U nju sam ugurao svoj mozak i sve svoje ocjene, svoju lijenost i makedonske poštapalice, svašta je tu stalo, čak nekoliko godina, jedna razbijena kralježnica i jedno lijepo, mrtvo lice iznad naranče, mnogo tuge, svašta, baš svašta.

A onda sam se zaposlio u građevinskom obrtu Mistrija.

********

Nakon što sam nekoliko mjeseci obilazio škole, javljao se na razne natječaje, čekao da koja od nastavnica hrvatskog jezika ostane trudna i da onda u taj trenutak s trbuhom uletim spreman za početak svoje nastavničke karijere, (ne, nisam se grozio te riječi „karijera“, postala je neobično moderna i svi su je najednom imali, od polagača parketa do kirurga, od sudionika u kvizovima do zastupnika u oba tadašnja doma parlamenta; dvije ljepotice, karijera i rivijera, seljak i njegovo selo u ljubavnom klinču vlastite veličine i neprolaznosti, izmisšljenog značenja kojim se maše u svakom treutku, kao zastavom, pohabanom krpom s grobova; ja sam, naravno, svoju karijeru smatrao divnom prevarom, meni se u školi zapravo nije radilo, a s piscima sam se rastao na rivijerama njihovih pokušaja i pogrešaka, naime, oni koji su mene zanimali mahom nisu bili u lektirnom popisu ili su pak tamo dospjeli nekim svojim nesretnim pjesmuljkom o ratnom vihoru, na našoj rivijeri, naravno). Sav ustreptao, čekao sam pozive iz tih škola, no oni nisu stizali i meni je nakon nekoliko mjeseci laknulo; studiranje je bilo još jedna divna uzaludnost kakvih sam već imao u svojem kratkom i ne osobito zanimljivu životu, ta četverogodišnja zavrzlama koja je okončana mojom diplomom s temom „Dubravka Ugrešić: Forsiranje romana reke“ bila je neponovljivo lijepa zabluda jednog odrastanja i odlučnosti da se skupljaju dvojke i trojke sve dok, sve dok… ne pukne zora!

Mojoj je majci to teže padalo, ali kako smo često sjedili jedno do drugoga na dvosjedu i gledali kako se mijenjaju likovi i boje na televizijskom ekranu, kako je ona u svojoj potisnutoj tuzi najednom dobila stare ruke, stare oči i star glas koji me više nikad ni zbog čega nije opomenuo, kako je pomireno dočekivala jutra i istom takvom jednoličnom pomirenošću gasila već pogašena svjetla prije spavanja, kako je njoj zapravo bilo svejedno, samo da budem na svome, ma kakvu putu i da se uglavnom pripazim svega što bi me moglo mučiti ili uznemiravati; ja sam, donekle sličan njoj, sa sličnom povučenošću i pomirenošću, ali sa snažnijim i življim tijelom, jednoga dana došao na gradilište i ponudio se malenu čovjeku koji je za pojasom nosio velik mobitel, točno kraj onoga zidarskog čekića kojim je činio sve što čovjek ne može ni zamisliti, njime je otvarao konzerve, nepogrešivo zabijao dugačke čavle, krčio si put kroz život rušeći stare kuće i gradeći nove.

Dobio sam izubijanu miješalicu, lopatu i dugačak produžni kabel; sad imam svoju rivijeru, pomislio sam, a sad, naglavačke u karijeru! 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail