Dubravka Ugrešić

 

Dubravka Ugrešić je rođena 1949-e u Jugoslaviji, u Republici Hrvatskoj. Diplomirala je i komparativnu knjizevnost i ruski jezik i knjizevnost na Zagrebačkom univerzitetu. Radila je dvadeset godina na Institutu za teoriju književnosti na Zagrebačkom univerzitetu, i bila uspešna i kao pisac i kao student.
Po diplomiranju počela je da se profesionalno bavi pisanjem televizijskih scenarija za decu. 1971. godine je objavila svoju prvu knjigu za decu „Mali plamen“, koja je nagrađena prestižnom hrvatskom književnom nagradom za dečiju literaturu. Objavila je još dve knjige („Filip i Srećica, 1976; „Kućni duhovi“, 1988), a onda prestala da piše za decu.
Kao teoreticar knjizevnosti se posebno zanimala za rusku avangardu. Dugi niz godina je bila kopriredjivac u okviru medjunarodnog naucnog projekta „Pojmovnik ruske avangarde“. Podsetila je na zaboravljene ruske pisce kao što su Konstantin Vaginov i Leonid Dobychin i objavila je knjigu „Nova ruska proza, 1980“. Prevodila je prozu sa ruskog na hrvatski (Boris Pilnyak, Gola godina, Danil Harms, Nule i ništice), i priredila antologije savremene ruske (Pljuska u ruci, 1989) i avangardne knizevnosti.
Dubravka Ugrešić je u bivšoj Jugoslaviji bila najpoznatija po svojoj prozi, romanima i kratkim pričama. “Poza za prozu”, 1978; “Stefica Cvek u raljama zivota”, 1981; “Zivot je bajka”, 1983; “Forsiranje romana reke”, 1988. Njen roman “Forsiranje romana reke” je dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Bila prva žena koja je dobila ovu nagradu. Hrvatski filmski režiser Rajko Grlić snimio je 1984. godine film “U raljama života”, po njenoj knjizi “Stefica Cvek u raljama života”. Učestvovala je u pisanju scenarija za ovaj kao i za jos dva filma i jednu TV dramu.
1991. godine, kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, zauzela je čvrst anti-nacionalni stav, a samim tim i anti-ratni stav. Počela je da kritički piše o nacionalizmu (i hrvatskom i srpskom), o stupidnosti i kriminalnim aspektima rata i ubrzo je postala meta nacionalno nastrojenih medija, zvaničnika, političara, svojih savremenika (pisaca) i anonimnih građana. Proglašena je za “izdajicu”, “javnog neprijatelja” i “vešticu”, i bila je izložena grubom i upornom medijskom uznemiravanju (prozivanju, maltretiranju), zbog čega je i napustila Hrvatsku 1993. godine.
Pisanje je nastavila u inostranstvu. Izdala je dva romana (“Muzej bezuvjetne predaje”, “Ministarstvo boli”) i knjige eseja (“Americki fikcionar”, “Kultura laži”, “Zabranjeno čitanje”, “Nikog nema doma”). Njeni eseji su objavljivani u američkim (“Context”, “The Hedgehog Review”) i evropskim novinama i casopisima (kao što su “Vrij Nederland”, “NRC Handelsblad”, “Die Zeit”, “Neue Zurcher Zeitung”, “Die Welt Woche” i mnogi drugi). Povremeno predaje na američkim i evropskim univerzitetima. Njene knjige su prevedene na više od dvadeset jezika. Dobila je nekoliko značajnih evropskih knjizevnih nagrada. Danas živi u Amsterdamu i radi kao slobodni pisac.

 

—————————————–

Baba Jaga je snela jaje

 

Nije istina da Mevludin baš nimalo nije znao engleski. Znao je on mnoge stvari, naravno da je znao. Zato je devojci koja je pred njim gorko plakala rekao…

 

–              I am sorry, I understand the full extent of your damage…

 

Mevlo je znao onaj BBC i CNN engleski i bio je u stanju elokventno izgovoriti rečenice poput ove: There has been no let-up in the fighting in Bosnia. Heavy shelling continued throughout the night… Znao je Mevludin štošta, i što je peace negotiations, i što je ceasefire, i što je the ceasfire appears to be holding… Znao je nadalje što je sporadic gunfire, progress toward a settlment, explosion, wail of sirens of ambulances, horror of the early morning blast, znao je što znače a pool of blood, explosion, reminders of horror i mnoge, mnoge druge stvari.

 

Zato je djevojci rekao…

 

-Stay calm but tense…

 

Mevlo se prisjetio rečenice The atmosphere in the city remains calm but tense as the ceasfire appears to be holding i bio je siguran da će njegove riječi utješiti djevojku. Djevojka ga je pogledala u užasu, kao da se suočila sa smrdljivim čarapama, i nastavila ridati…

 

Mevlo je razmišljao što bi mogao učiniti da nekako utješi djevojku. Onda se prisjetio čeka koji mu je dao Mr. Shake, pa je iz džepića na jakni izvadio ček, dotaknuo djevojčino rame i rekao…

 

-Gledaj! Take it…

 

Djevojka ga je pogledala istim onim pogledom, kao da su pred njezinim nosom smrdljive čarape, naslonila se laktovima na stol, naslonila glavu na savijene ruke kao na jastučić i nastavila plakati.

 

-Look…

 

Mevludin je isparao ček na komadiće i bacio komadiće u zrak kao korjandole. Djevojka je načas u čudu pogledala papiriće koji su letjeli zrakom, prestala plakati, a onda se prisjetila da je već plakala, pa je ponovo položila glavu na stol, podmetnuvši savijene podlaktice kao jastuk, i nastavila plakati.

 

Mevludin je gledao njezina lijepa obla ramena koja su se tresla od plača. Osjećao se bespomoćnim.

 

-Nemoj tako, bona, prestani plakat, sva ćeš mi se istopit od plača… I šta će mi od tebe ostat? Mlaka voda?!

 

A onda je Mevlo pomislio da je djevojka gladna, sigurno cijeli dan nije ništa jela, a on je imao u torbi užinu na koju je bio zaboravio, kuhano jaje i krišku kruha. Mevlo je položio pred djevojku kuhano jaje i krišku kruha. Djevojka je načas pomolila lice iz bokora bakrene kose, a onda opet nalegla čelom na svoje ruke savijene u jastučić. Jecaji su, tako se barem Mevli učinilo, bili malko slabiji.

 

Mevlo je uzeo jaje i stao ga ljuštiti. I, gle, dok je ljuštio jaje, Mevlu je kao grom iz vedra neba posjetila spasonosna uspomena. Neki gost, kojega je masirao, zahtjevao je da mu za vrijeme masaže puštaju omiljenu pjesmu, pa je Mevli usput objašnjavao stihove i tako je Mevlo zapamtio. Gost mu je na odlasku čak bio poklonio CD…

 

-You’re my thrill…- izgovorio je Mevlo.

 

Jecaji su pestali, ali se djevojka svejedno nije pomakla.

 

-You do something to me…

 

Djevojka je ostala mirna kao bubica.

 

-Nothing seems to matter…

 

Djevojka je šutjela.

 

-Here’s my heart on a silver platter…- rekao je pružajući djevojci jaje.

 

Djevojka je odlijepila čelo od stola, i ne gledajući u Mevlu, svojim rumenim, dječjim prstima uzela jaje. Najprije je ravnodušno gricnula vršak, a onda nastavila grickati jaje, gledajući u neku zamišljenu točku pred sobom. Mevlo je prstima mrvio kruh. Vidio je, kao pod povećalom, kako je na djevojčinoj usnici drhtala mrvica žutanjka, Iz djevojčina oka kliznula je zaostala suza i zaustavila se na mrvici. Mevlo je otkinuo komadić kruha, pokupio mrvicu žutanjka zajedno sa suzom i stavio ga u usta… Djevojka ga je gledala širom otvorenih očiju…

 

U toj sekundi Mevlo je osjetio da ona napetost deset centimetara ispod pupka popušta. Kao da se nešto teško odlomilo od njega i nečujno palo na pod. Mevlo je dobro znao što se događa… Kako ga je ona nesretna granata bila začarala, tako ga je ova djevojka s jajetom u ruci otčarala…

 

-Where is my will, why this strange ceasefire…- prošaptao je Mevlo.

 

Djevojka se nasmiješila. One bakrene pjegice na njezinu licu zasvijetlile su čudesnim sjajem, a njezine malko razmaknute zelenkaste oči ljeskale su kao dva jezerca…

 

 

iz knjige Baba Jaga je snela jaje

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail