Damir Šabotić

Sabotic

Rođen je 1978. u Beogradu. Objavio knjigu poezije Privatna svetilišta (2006), knjigu kratkih priča Zazivač meleka (2008) i roman Nađi me (2013). Njegove su priče zastupljene u tri antologije (Beograd, Zagreb, Podgorica).

Za knjigu Zazivač meleka dobio je nagradu Naklade Zoro.

Živi u Sarajevu.

***

Damir Šabotić

ASTRALNA DOMOVINA

Bio je februarski dan, 1999. godina u Sarajevu. Žurio sam da ne zakasnim, udišući vazduh pun nevidljivih kristala koji su mi zasijecali kožu i prodirali kroz očne jabučice do najudaljenijih moždanih sfera. Sleđene blatnosniježne grudvice krckale su mi pod nogama kao da sam gazio rožnate kućice puževa. Zgrada kantonalnog MUP-a na Marin Dvoru bilo je mjesto koje sam skoro svakodnevno pohodio više od pola godine, tegleći torbu punu opečaćenih dokaza o vlastitom postojanju.

Bio sam stanovnik nepriznatog svijeta, čovjek bez državljanstva, bez domovine, neko ko je došao iz nečeg čega više nema i ko ne može biti ni egzilant ni izbjeglica ni turist, već nešto virtuelno, fiktivni lik koji lebdi u eteru limba. Ipak, završavao sam fakultet i čitao bjesomučno, nadoknađujući ono što nemam svjetovima koji su me ispunjavali samoćom i povremenim strahom da će oni biti sve što ću ikada imati.

Zauvijek će me proganjati sterilno sjećanje na čekaonicu ispred Odjeljenja za strance gdje je uvijek stajalo nekoliko ljudi, mirnih žrtava svojih izgubljenih domovina. Tog februarskog dana, kad sam stigao, u čekaonici su šutjeli oniski, kosooki ljudi pa sam po inerciji stereotipa zaključio da su Kinezi. Stao sam na nekoliko koraka od posljednjeg i istog trenutka shvatio da stršim u prostoru jer je simetrija koju su oblikovali svojim gotovo jednakim tijelima bila skoro nametljiva. Prišao sam im bliže i stao na začelje. Zagledao sam se u njihove oble potiljke obrasle tamnom, oštrom kosom koja me podsjećala na krznene okovratnike skupih ženskih kaputa i pitao se koliko su bile udaljene naše orbitalne putanje i koliko je vremena i događaja trebalo proći da bi se zakratko našli u istoj ekliptičkoj tački.

Institucionalna tišina oko nas stezala je obruč a neonke na stropu isijavale maglenu svjetlost dosade. Desetak minuta kasnije vrata kancelarije su se otvorila i na njima se pojavila žena koja mi je i sad crni prišt na pamćenju. Pozvala je prvog Kineza i on je poslušno ušao, uspjevši da se, prije nego što je zatvorio vrata za sobom, blago nakloni. Osluškivao sam vlastito disanje, podešeno na istu frekvenciju kao i mukli glasovi iz susjednih kancelarija.

Ubrzo su se vrata ponovo otvorila: Kinez je izašao, a drugi ušao. Smjenjivali su se jedan za drugim, ulazili i izlazi s nekim papirima u rukama, radosno mahali njima i pokazivali sljedećem da može ući. Na kraju su svi zajedno krenuli prema izlazu. Još koji trenutak gledao sam za njima i bezrezervno im zavidio, ne toliko na obavljenom poslu koliko na sposobnosti da se tako kreću kroz prostor, bešumno kao hologrami.

Zatim sam prišao vratima, duboko udahnio i spustio ruku na kvaku.

Kao i nekoliko dana prije, ušao sam, blago se naklonio i rekao dobar dan. Opet sam se uvjerio da svaki prostor ima svoju specifičnu težinu po jedinici zapremine. Ali sama skučenost administrativnih ćelija nije bio jedini razlog što sam u njima osjećao direktan pritisak na mozak. To je imalo veze koliko s fizikom okruženja, toliko i s metafizikom moći.

Žena koja mi je ispunila vidokrug zvala se Sena. Nježnost tog imena i sad mi odzvanja kao zlonamjerna ironija, jer ga je nosila gospođa teutonske korpulencije i nadasve nadmenog držanja. Bila je dopola zaklonjena masivnim drvenim stolom i to joj je naglašavalo pojavu do neugodnosti. Miris prejakog parfema, dugin spektar šminke, natapirana kosa vezana na tjemenu zlanosjajnom kopčom, poništavali su svaku erotsku dimenziju njenog bića. Ali postojala je neka pseudoženstvenost u lijenim pokretima njenih do lakata golih ruku, nakićenih prstenjem i nizom tankih narukvica.

Nabrzinu sam zumirao šoljicu s talogom kafe – u njemu se još uvijek vidio otisak prsta – pepeljaru s dva-tri opuška ukraj stola, jednu običnu staklenu čašu punu olovaka, slog fascikli i roze mobilni telefon uključen da se puni.

– Ti si dolazio jučer, je l’ de? – upitala me nakon što me konstatovala jednim službeno hladnim pogledom.

– I prekjučer – dodao sam.

Brzo je pregledala dokumente koje sam predao i odmahnula glavom. To nije biološko biće, pomislio sam. To je android koji očima skenira otiske mojih prstiju na hartiji, to je mašina koji me doživljava kao što aparat za fotokopiranje doživljava list papira.

– A prijava boravka? Gdje je?

Trznuo sam se.

– Pa rekao sam vam da ne mogu dobiti boravak bez radne dozvole…

– Ništa bez toga!

– Jučer ste mi dali spisak potrebnih dokumenata – objašnjavao sam – i nigdje niste spomenuli da prvo treba…

– Ovo što imaš ne dokazuje ništa! – prekinula me grubo. – Kol’ko ti puta govorim da ti niko neće razmatrati nepotpuna dokumenta!

– Ne govorim o tome, nego…

– Sve ovo je ništa! De jure ti ne postojiš!

– De jure…?

– Ne postojiš, čovječe! Ti ne postojiš, nigdje nisi zaveden… Shvataš? Nemaš pasoš, nemaš potvrdu da si ušao u zemlju… To što studiraš, to nema veze. Nema te, shvataš?

– Ne shvatam…

– Moraš prvo da dobiješ boravišnu vizu, onda središ radnu dozvolu pa… Ne, ne, čekaj… Obratno… Prvo radnu dozvolu…

– Pa kako da dobijem sve to kad ne postojim? – prekinuo sam je zaludnom logikom.

Oštrice njenog pogleda sasjekle su me u korijenu.

– Je l’ se ti to zezaš?

– Taman posla…

Pogled joj je emitovao snažne elektromagnetne impulse, jer sam osjetio potmuli udar u utrobi.

– Je l’ ti ono završavaš književnost?

Potvrdio sam, osjećajući po tonu pitanja da iz nje napokon proviruje ljudsko biće.

– Imam kćerku u drugom srednje… Njena profesorica književnostije jedna alapača koja nema pojma o pojmu. Već drugi put joj daje tricu… A moja kćerka je inače odlična.

Uopšte me nije zanimala sudbina njene kćerke, ali nisam reagovao, nisam umio da reagujem. Sena se tada nakrivila na jednu stranu i otvorila fioku. Dok je energično preturala po papirima, stolica je tužno zacviljela pod njenom težinom.

– Evo šta im je dala da pišu za ocjenu… – rekla je, podižući jedan papir. Udaljivši ga, pročitala mi je: – Domovino, ti si mi u srcu.

Iako sam znao šta je slijedilo, čekao sam da čujem kako će da uobliči svoju ponudu. Ali ona je šutjela. Gledala me bez treptaja, opet odašiljući ubitačne impulse.

– Pa… – započeo sam nesigurno – Mogao bih ja da napišem to… Mislim, ako to nije….

– E, baš ti hvala! Ta je žena inače nenormalna, ništa joj ne valja… A kad bi ti mogao…

– Sutra ću vam donijeti sastav.

– Bravo! Donesi i dokumenta, ta koja imaš, pa ćemo vidjeti šta možemo da završimo.

– Doviđenja.

– Doviđenja.

Da bih se uznio među važeća bića, već usput sam počeo da smišljam prve rečenice hvalospjeva o domovini koju sam dugo službeno zahtijevao. Palo mi je na pamet da ću je tim sastavom možda najlakše zaslužiti.

Mislio sam da će ići lako, ali kući sam proveo sate i sate nad nekoliko početnih rečenica, ne znajući kako da ih razvijem dalje. Napisao sam, između ostalog, da nema takve ljubavi kakva je ona prema domovini, da je domovina nešto kao baobab, ono prastaro gigantsko drvo pod čiju krošnju mogu da stanu čitava plemena i koje, jednostavno, ne zna da umre. I tu sam zapeo. Buljio sam u papir, prebrojavao slova, podebljavao tačke, naglašavao zareze, crtao u ćošku tamne magline, grizao vrh olovke i s očajanjem zazivao obeznanjene muze. Ništa nije pomagalo. Pomisao da ću bez tog teksta morati još bog zna koliko da čekam na priznavanje svog postojanja, okivala me ledom. Nemajući ni jedne suvisle ideje, na kraju sam potražio spas ne u hiperbolama već u zagrljaju sitne retorike. Riješen da zaigram na sve ili ništa, napisao sam da za domovinu ne samo da vrijedi umrijeti nego, što je još zahtjevnije, valja živjeti! Jer, kad bismo svi dali živote, šta bi ona značila leševima, pompezno sam se zapitao. Šta bi ona značila bilo kome? Pregazile bi je horde barbara i poharale je kao mnogo puta u povijesti; postala bi to tužna pustopoljina, nikom zavičaj ni utjeha. I tako dalje, sve u istom nadahnuću. Ispunio sam dvije stranice čitkom ljubavlju, priložio ih uz službene dokumente i sutradan ih, prije podneva, odnio u MUP.

Sena je pažljivo pročitala tekst, klimajući povremeno glavom, i na kraju ga odložila u fioku. Sačekala je još malo, da vidi kako me crpi tišina, i onda rekla:

– Odlično! Da vidim šta će sad reći ona lujka!

Bljesnuo sam, uzdrhtao, i jedva se suzdržao da ne zaplješćem. Smirivši glas, upitao sam:

– A moja dokumenta?

– A to… – rekla je kao uzgred, zavirujući u šoljicu s kafom. Poslije jednog slasnog srka, naredila je: – Ostavi ih tu. Ali donesi tu radnu dozvolu. I potvrdu o porodičnoj zajednici, i to treba. Bez toga… Nema te.

Bio je februar u Sarajevu, 2011. godina. U džepu sam nosio biometrijski pasoš koji sam tada preuzeo na šalteru 1 kantonalnog MUP-a. Prošle su godine otkad mi je, nakon nebrojenih dramskih obrata, postojanje i službeno priznato, de jure i de facto. Postao sam državljanin, lice s jasnim pravnim statusom, s jedinstvenim kodom u elektronskom sistemu autentifikacije. I čim sam došao kući, ushićeno sam prelistao novi pasoš i analizirao minuciozna grafička rješenja na svakoj stranici. Pročitao sam čak i trojezične napomene na posljednjoj, uživajući u svakom retku kao regrut u pismu drage. On mi je omogućio da dosegnem domovinu o kojoj sam sanjao kao dječak, videći je u astralnim prostorima, daleku od svega što je ljudsko.

Krstio sam zemlju uzduž i poprijeko i, poput pradavnih pustolova, jahao rasne konje beskrajnim ljanosima Južne Amerike, tu poprimio domorodački pigment i vjeru malobrojnih indijanskih plemena; dodirivao sam drevno kamenje Machu Picchua, letio mišlju magičnim ulicama Cuzca, vidio očima prvih konkvistadora zoru iznad nazubljenih obrisa peruanskih Anda. Na pjeskovitom pojasu Copacabane, osjetio sam da mi životna energija tamošnjih ljudi udara u bubne opne, i tu shvatio da su naše plaže tek sumorne lagune gdje sodomizirane nimfe prodaju sladoled i dijele reklamne letke trgovačkih kompanija. Vidjevši sirotinjske krovove u sjaju tropskog popodneva, sjetio sam se bjeline opranog rublja na terasi moje majke i, ko zna zašto, baš tada poželio da odem još dalje i više nikad ne zastanem.

Gdje sve nisam bio od onog hladnog jutra u Sarajevu, kada sam na senzornu ploču, kao u talog kafe na dnu šoljice, položio kažiprst prije nego sam preuzeo biometrijski pasoš! Šta sve nisam vidio u dvadeset prvom stoljeću, decenijama nakon što je razbijeno jezgro atoma, poslije dugih sto godina samoće!

Hitao sam prema limitima što su izmicali u beskraj, zaslijepljen čistim esencijama ljepote, opčinjen mističnim dubinam univerzuma kojim i dalje plovim. Ja sam upoznao pojave što nijedan jezik ne može obuhvatiti. Ja sam prošao kroz sažvježđe Andromeda, ja sam u galaktičkim maglinama plovio kroz bešumna jata asteroida, tih gigantskih čestica tišine. Ja sam u međuastralnim procijepima uzvikivao ime naše daleke planete, usnivši da će njena apokalipsa biti samo jedan nečujni fragment u protoku eona. Vidio sam opalne plamenove umirućih zvijezda, čuo božasnke odjeke daljina i gledao vatre izgubljenih brodova nadomak crnih rupa koje astronomi zovu kvazarima. Vidio sam mjesta gdje je samo svjetlost mogla da me odvede, svjetlost astralne domovine.

Pa ipak, sviti trenuci biće izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Jer, tako daleko sam stigao da je već prekasno za povratak.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail