Rođen 1961. godine.
Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine.
Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzac- cionalistički karakter, niti su njegove fotke imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Serije fotografija sa temama Međugorja, zatvora, buljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači FK Sarajeva), grafiti, pioniri, Titove fotke po izloži- ma, fotografije posljednjeg Dana Republike…, samo su neke po kojima je postao poznat.
Početkom devedesetih Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama…
Početkom 1992, on prati izbliza sve ono po čemu će Sarajevo tragično biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on sa svojim aparatom svjedoči o životu opkoljenog grada iznutra. U tom haosu pokušavao je da stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto. U tom periodu nastaje više foto-serija: Tito in War, No Name, Aše leži, Ratna arhitektura…
U Pariz odlazi 1995. godine. U novoj sredini nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju dobiva 1998. godine.
Milomir Kovačević je fotograf kontradikcije. On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti. Njegove fotografije su i jako nasilne i pretjerano ozbiljne. Njihov kvalitet se sastoji prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju ličnu istoriju dijeli sa ostalima.
Za svoj rad dobitnik je mnogobrojnih, veoma značajnih priznanja, među kojima je i francuskog Viteza za zasluge za fotografski rad i angažman, a Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva primio je 2016. godine.
KONVOJI
Opsada Sarajeva natjerala je mnoge od nas da pokušaju da napuste grad i da zahvaljujući konvojima humanitarnih organizacija i udruženja, izbjegnu ako ne najgore, ono barem fizičko i psihičko zlostavljanje koje smo trpjeli tih godina.
Starci, žene, djeca, nemoćni i ranjeni činili su većinu onih koji su napustili grad ostavljajući za sobom svoje najbliže, krenuvši u nepoznato, tamo gdje će neki od njih zauvijek i ostati.
Dugosatno zajedničko iščekivanje konvoja, prozivanje i smještanje u autobuse, rastanci i mahanje kroz prozor postali su tako, na neki način, dio naših ratnih godina i trenuci podjednako bolni za one koji su odlazili kao i za one koji su ostajali.
Serija posvećena konvojima se dakle u mom cjelokupnom fotografskom opusu tadašnjeg Sarajeva ne ističe toliko svojim sadržajem koliko mene lično podsjeća na vlastita iskustva ispraćaja bliskih i dragih mi osoba i u tom smislu predstavlja posebne trenutke doživljene u tom periodu.
Jer onoliko koliko se čini teškim fotografskim objektivom svjedočiti o stradanjima vlastitog grada i njegovih stanovnika, prisustvovati rastancima čije posljedice niko tada nije mogao ni naslutiti je svaki put bilo bolno i predstavljalo izazov ne samo za one koji su se upuštali u nepoznato bježeći od ratnih uslova života, već i za nas koji smo ostajali u Sarajevu i čija sudbina je svaki čas visila u zraku.
Da li je objektiv služio ublažavanju tuge koju bih osjećao pri svakom ovom ispraćaju dragih prijatelja i kolega a kasnije i najbliže rodbine, teško je procijeniti. Ono što je sigurno i što se da, čini mi se, vidjeti iz ovdje izloženih fotografija, je koliko je atmosfera iščekivanja njihovog odlaska bila istovremeno i mučna i opet ispunjena nadom da će se sve ipak dobro završiti.
Tada naravno nisam znao, a možda sam mogao naslutiti, da se tako nešto dalo naslutiti u takvim vremenima i sa ondašnjim iskustvima, da ću neke od onih što sam ih pratio te davne 1992-1993. godine ponovo sretati po najvećim prestonicama Evrope i Amerike, dok će se druge drugih zauvijek ostati nepoznanica.
Da ću, nakon što sam ga otpratio na konvoj sa suprugom i djetetom, čekati punih 8 godina da ponovo vidim rođenog brata. I da će ona fotografija na kojoj stojimo svi skupa sa majkom i sestrom biti naša posljednja zajednička fotografija nakon koje ćemo se polako svi rasuti po svijetu.
Zato su ovi konvoji moja priča, ali i njihova, oni su naša priča, bilo da smo otišli ili ostali za vrijeme rata.
Milomir Kovačević, novembar 2025. godine
