DAMIR ŠODAN (Split, 1964), pjesnik, tekstopisac, prevoditelj, urednik i nagrađivani dramatičar,  diplomirao je engleski jezik i opću povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene, Srednji svijet, Pisma divljem Skitu, Café Apollinaire, Unutarnji neprijatelj, Gavran, Buddha, Yamaha i Život s maskom (V.B.Z., 2022),knjige izabranih dramskih tekstova Zaštićena zona, Noć dugih svjetala i Hrvatski Don Juan (Naklada Vuković-Runjić, 2024), antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne” poezije Drugom stranom (2010), kao i antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu (2022). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O’Hara, Ron Padgett i dr.). Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija h.d.p.-a, poezija mu je prevedena na brojne jezike, uključujući kineski, korejski, arapski, hebrejski i galicijski, a zasebne knjige izabranih pjesama objavio je u Sloveniji, Makedoniji i Srbiji (Satori u crvenoj četvrti, Enklava, Beograd, 2019). Uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britansku World Record te A Hundred Years’ War (Bloodaxe). Član je h.d.p.-a i Hrvatskog centra P.E.N.-a, sudjelovao je na mnogim međunarodnim književnim skupovima i festivalima, te kao predavač kreativnog pisanja gostovao na Koledžu Sierra Nevada u SAD-u. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode uglavnom u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Osim pisanjem bavi se i glazbom, a posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu.

Iskušenje Sv. Antuna

sad znaš da je sila
koja je onim razuzdanim konjima
tako napasno istezala noge
počivala još davno u utrobi
seoskog raspela.

ali čovjek je slijep
dok sanja nogomet
i pušta šišmiše da mu slijeću
na uska regrutska ramena.

ako poželiš znati
nešto o religiji
moraš prije toga probati
seks na exu,
sredovječne gimnazijalke,
Stari zavjet ili bungee jumping.

uglavnom, nešto malo
pomaknuto.

Dalí je to odmah znao.

naravno da ne postoji Bog
dok klečiš
ispred mašine za novac.

Poezija u malom jeziku

Cork, Irska

poezija u malom jeziku
je kao zvono
u zabačenom selu
što tuče muklo s večeri
kroz memlu provincije
samozaboravno
i poprilično samodovoljno

reklo bi se –
da nije tih par kuštravih ovaca
skutrenih pred pljusak
u oboru
ispred kamene pojate
što malo-malo
trznu bjelkastim glavama
da ti daju do znanja
da bez obzira na medij
poruka uvijek
stiže na odredište. 

U vlaku za Cascais

u vlaku za Cascais
vidio si najljepšu djevojku.

maslinaste puti
i oblih grudi
(poput Ornelle Muti)
imala je majicu
Dolce & Gabbana
i držanje Tereze Avilske
dok kontemplira koplje
kojom će je njezin kopljonoša
itd.

ali mora da ju je odbila
Wittgensteinova biografija
u tvojim rukama,
jer najednom se digla
i izašla u Estorilu,
a ti produžio za Cascais
s tužnim uvjerenjem
da si možda propustio
ženu svog
(ili barem nečijeg)
života:

Atlantiđanku lijepu
kao tijelo njenog neuhvatljivog narječja,
sočno i šuškavo
poput one sambe
onog ljeta na Bohinju
kad ti je bilo osamnaest godina.

i što si mogao?
nastavio si čitati tu prokletu knjigu
s gorkom spoznajom
da su granice tvog jezika ipak
i granice tvog svijeta,
koji je sve što je i slučaj.
poput ovog
što ga ni mrtav ne bi prešutio.