Igor Beleš rođen je 1978. godine u Vukovaru.
Kratke priče objavljivane su mu u časopisu Zarez i Fantom slobode, na internetskim portalima Kritična masa, Čitaj me i XXZ Magazin. Dvostruki je finalist nagrade Prozak, a možda bi bio i trostruki da u međuvremenu nije postao prestar za tu nagradu.
Dobitnik je stipendije Ministarstva kulture i grada Rijeke za književno stvaralaštvo.
Jedan je od pokretača i urednika književnog magazina Književnost uživo. Član je neformalne književne skupine Ri-Lit i jedan od scenarista društvene igre Arcadia Tenebra. Kratka priča 33 adaptirana je u radiodramu koja je bila eksponat na izložbi slika.
Dosad su mu objavljeni romani Svitanje na zapadu (Zigo Rijeka, 2012.) i Listanje kupusa (Hena com, 2023.) . Za posljednji roman dobio je nagradu “Fran Galović” za najbolje objavljeno književno djelo hrvatskih pisaca na temu zavičaja i/ili identiteta te priznanje “Krunoslav Sukić” za knjigu godine 2022./2023. koje se dodjeljuje za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja.
Živi i radi u Rijeci.

Dobro vrijeme za zračne udare

Ponekad mislim da mi je baka koja čita priče na RTL Kockici ljubavnica. Zamišljam je kako kroz moju kosu prolazi kao kroz stranice velike knjige pune vukova, vještica, žaba i mračnih šuma. Potom zaboravim na nju. U mojim očima ona postane stranac u staklu.
Ponekad za vlastiti odraz smatram da pripada nekom koga sam možda poznavao u prošlosti. Ponekad mislim da sam umirovljeni poštar ili inkasator HTV-a koji je izgubio život dok je prvi puta gledao Dnevnik na prvom programu. Kažu da je bio srčani udar. Mislim da je to bio čulni udar.
Ja sam preživio zračni udar. Gledam u sebe i dajem si nadu koja postaje razočaranje. Za mene je i to dobar početak ostatka života.
Najbolja Božja kreacija je novi dan, tako sam mislio dok sam život punio knjigama, zvjezdanim nebom, začinima, planinama, morima, spiljama, cestama bez kraja. Sigurno skladište sjećanja koje dobro dođe kad se stvarnost oboji u bezmirisnu sivu. Tada sam hodao i punio se. Danas i dalje hodam. Ali gubim. Prosipam planine, šume, prve poljupce, pupčane vrpce i recepte kao da imam šuplje džepove u glavi.
Dok tako hodam i gubim sjećanja, ponekad se okrenem pa pogledam iza sebe i više se ne sjećam od kud sam krenuo i gdje idem. Tada sjednem i čekam da me pronađu. Uvijek me netko pronađe, to je valjda sveto pravilo. Možeš izgubiti svijest o svom životu, ali ne možeš izgubiti sebe, jer te uvijek netko pronađe.
Danas je dobro vrijeme za zračne udare, ne znam ni sam zašto sam to pomislio kada sam izašao van. Zapravo je sniježilo. Prostor oko mene bio je bijel poput obrisane stranice. Sjeo sam u snijeg i čekao. Gledao sam svu tu nijemu bjelinu i osjećao sam kao da gledam u vlastitu prošlost. Hladnu i bez početka.
Netko dolazi. Snijeg, iako pada bez zvuka, ne dozvoljava nikome da ga jednako tako bešumno gazi. Škripa koraka i nepoznato mlado žensko lice govori mi da ja nisam ovakav. Iz kuće se čuje žamor. Lice mi se nasmije i reče da mi je danas rođendan i da nije morski, nego gorski kotar. Dok mi objašnjava stvari o kojima ja više ništa ne znam, osjećam miris krem juhe od vrganja. Zatim odlazi.
Novo lice se pojavljuje. Škripa snijega je glasnija. Oblo lice mi objašnjava da se ne bune ljudi protiv Istanbulske nevjeste nego zbog konvencije. Osjećam miris sarme.
Zatim dolazi mlado muško lice koje mi mnogo sliči, barem u danima kada mislim da nisam poštar ili inkasator. Govori mi da mi stanice u mozgu više ne komuniciraju. Ja mu kažem da plati račun od Telekoma i osjećam miris gulaša. Goveđeg.
Onda dolazi ona, mlado muško lice drži je za ruku dok mi se obraća. Govori mi da nije zračni, nego moždani udar i da me napao Alzheimer. Dok osjećam miris pilećih prsa u umaku od gorgonzole, odgovaram da je Alzheimer bio Nijemac, a da su oni vršili zračne udare na moje selo kada sam bio mali.
Zatim ostajem sam poput crne rupe u bjelini snijega. Gledam u svoja stopala i razmišljam o mirisima. I potom mi sine: krem juhu od vrganja najviše je voljela da joj kuham moja kći, zet je najviše volio sarmu, sin goveđi gulaš, a supruga pileća prsa u umaku od gorgonzole. Uđem u kuću kako bi s njima podijelio ono što sam upravo saznao. Svi stoje oko stola i gledaju me. Ja pak gledam u stol i počinjem nabrajati: domaći ravijoli punjeni sirom koji nije svijež; goveđa juha s rezancima, kupovnim; odlično pečeni ramstek u umaku od kozica, kozice su bile smrznute; punjena pileća prsa sa škripavcem na umaku od pršuta i Malvazije; svinjski ombolo u panceti, odlično izgleda; torta s osamdeset i sedam svjećica.
Zatim dignem pogled u njihova nasmiješena lica i sve zaboravim.