Darko Cvijetić, postjugoslavenski pisac,
rođen u Ljubiji Rudnik (SFRJ) 1968. godine.
Bio u rovu i na sceni. Nagrađivan i prevođen. Živi u Prijedoru, danas Republika Srpska u Bosna i Hercegovina.
U Crvenom soliteru.

Član Hrvatskog društva pisaca, Društva pisaca Bosne i Hercegovine te predsjednik skupštine P.E.N. Centra BiH

GLAVA PETNAESTA

SESTRA, PIJUK

Ptica je sada isto moja riječ. Uzmem ih tako, te riječi, i ne znam kamo bih s njima.
Riječ snijeg tako sam puno puta uzimao s hrpe od riječi koje netko ostavlja. Riječi s hrpice. Ne javlja mi se.
A toliko sam je puta pticom zvao. Ptico, hoćeš jesti, ptico hoćeš da te podignem da pužeš, ptico kaži braco, kaži Fi‑li‑p, kaži Fi‑ćo, kaži m‑oj Fi‑to…

Bila moja Mala. S hrpe uzimana riječ ptica. Koja pijuče. Kao pijuk. S njom najviše “ne znao” što učiniti. Evo ni sad ne znam.
Ni u koju rečenicu s njom, ni u koji jauk, ni da je ostavim samu u kakvu gnijezdu.
Sestra se nije javila od dana kad sam uhapšen.
Mene se na ulici pokupili i ubacili u crveni kombi. Tog sam je dana dva sata prije nazvao. Moja ptica odvela je moga sina u vrtić. Rekao sam popodne doći.
Nisam. Neće da čuje za mene. Kako sam mogao.
Znam da je to rekla. “Kako je mogao? Kako je mo‑ga‑oo!!??! Moj Fito, moj Fito da je ubio bake krampom, djecu bombom, bogomolju zapalio?”

I, nikada više. Ni riječi.

GLAVA ŠESNAESTA

SCENOSLIJEĐENJE U SNU

Vojnici, trojica, bili su pijani. Vodili su jagnje na povodcu, jagnje sa zvoncem oko vrata. Cin‑cin. Tražili su nekoga da im koljne jagnje. Smijali su se.
Bio sam im idealan da potražim nekoga koljača jagnjetu, među zatvorenima. Ozbiljan ušao sam kroz kapiju… Svi su od mene bježali.
Samo on ne. Gledao me mirno. “Brate moj… Ja znam… Ja sam. Nisam mesarov sin. Tesarov sam sin…”
Izašao je mirno ispred mene. Vojnici se smijali i njemu i meni, trojica s jaganjcem govorili su mu “Kralju naš, evo ti bodež”.
Učinio je šta su tražili. “Kralju naš, evo ti pivo…” smijali su se, dok je naticao jagnje na ražanj.

“Brate moj, ja ću ti ponijeti Jagnje. Nazovi moju majku,” rekao mi je i dao cedulju s brojem, “neka zna mater da sam dobro.”
Padala je noć i morao sam sa smjenom natrag u grad. Prvo što sam uradio bilo je da toj uplakanoj kažem da joj je sin dobro. Bilo mi je lakše. Zaspao sam.
U snu mi je došao. “Brate moj”, rekao mi je… “Vode me, oborili su me na koljena i jedan me zajahao preko ramena, nabio mi je bodež u vrat. Ne osjećam bol, brate. Čujem otkucaje svoga srca, još uvijek kuca, dobro je, dobro je…”
Budi me zvonce koje biva jagnjetu oko vrata. Cin‑cin. Na podu sam. Borim se za zrak. Tako mi je na sceni, dok igram sebe.

(Angeo slijeće u žito plućnim krilima. “Ako ti se ptica u grlu nastani – lutat ćeš pustinjom”, pisao je zaboravljeni pjesnik Branko Marčeta.
Nesačuvani obitavao u tmini. Zastrašujuće dugo nepokopan.)

Tako mi je svake noći.

/Odlomak iz novog romana Darka Cvijetića “PREVIŠE MI TO. OSAM DJEVOJČICA”, Buybook, Zagreb – Sarajevo, 2024./