Zoran Žmirić (Rijeka, 1969), član Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, francuski, njemački, poljski, slovenski, ukrajinski i arapski. 

Do sad objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009. AdPublik, 2012. Brambles / Amazon, 2015. Фaбула, 2018, Sefsafa Publishing, 2021), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015. Крок, 2020), Putovanje desnom hemisferom (Hena Com, 2017), Pacijent iz sobe 19 (Hena Com, 2018. Književna radionica Rašić, 2019, Infinito Edizioni, 2021), Kaleidoskop (Hena Com, 2019), Hotel Wartburg (Fraktura, 2022)

Nagrade i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – „Blockbuster“ (2010), Godišnja nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011), CeKaPe za kratku priču (2013), “Fran Galović” 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019)

Raspareni svjetovi

Stojim u trgovini obuće i čudim se kako dizajneri ne znaju spojiti lijepo i udobno. Ono što mi se sviđa žulja me, ono što mi je udobno ne sviđa mi se. Nakon četvrtog isprobanog modela konačno odustajem. Dok obuvam svoje iznošene cipele, do nosa mi dopire neugodan miris. Tako smrde neprozračene tvorničke hale, guma iz Kine i pokvareni zubi. Okrećem se i iza sebe vidim muškarca, ženu i djevojčicu. Djevojčica na nogama ima gotovo raspadnute cipele. Ni odrasli nisu u boljem izdanju. Masna začešljana kosa, pohabana odjeća, preko ruke izblijedjeli najloni puni tko zna čega. Zadah neimaštine ispunjava prostor. Njih troje hipnotizirano gledaju u izlog gdje stoji odavno demodirana zelena tenisica s istaknutom ceduljicom; „Popust 90%“. Ljudi zovu prodavačicu i pokazuju joj tenisicu, pa zatim djevojčicu. Prodavačica odlazi u skladište, a žena i djevojčica gledaju u muškarca koji između dlanova ispravlja rubove zgužvane novčanice. Čini se da je to jedini novac koji imaju i koji su namijenili potrošiti u ovoj trgovini. Razumijem ih, tenisice u izlogu doista su jeftine, pitanje je samo hoće li odgovarati. To što su demodirane, ne brine nikoga od njih. Prodavačica se predugo zadržava, a ljudi cupkaju na mjestu i pogledavaju se, kao da se hrabre. Konačno, prodavačica s kutijom pod rukom izlazi iz skladišta. Lice djevojčice je ozareno, a lica muškarca i žene zategnuto strepnjom. Djevojčica uzima tenisicu i brzo je spušta na pod. Noga joj klizne kao u čarapu. Smije se i osvrće tražeći ogledalo, no onda na odraslima primijeti da nešto nije u redu. Prodavačica objašnjava: 

• Stvarno mi je žao, ali ovo su ljubičaste tenisice. Ostao je samo ovaj par, a kako je jedna godinama u izlogu, pozelenila je pod neonkom.

Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički opružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. Više ne osjetim neugodan miris. No želudac mi drhti, reagira na svijet rasparenih boja koji tri osobe potapa u sivilo. Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: 

• Meni ne smeta!

Sudar svjetova

Centar grada u 7,45. Poput limene zmije sa šarenim kralješcima kolona automobila prelama se između zgrada koje su nam Austrougari ostavili da od njih dignemo ruke. Svijet se pokušava razbuditi; zavrće rukave, pljuje u šake, čeka da sat označi početak odbrojavanja prema koncu radnog dana. Oblak iznad grada napet je kao šator. Sunce je nevidljivo, grije neka druga mjesta i naselja. Semafor na zavoju najneobičnije je mjesto za susret. Tu se svakog jutra mimoilaze mrzovoljni i pospani ljudi. Tek iza 10 uhvatit će ritam s danom. Do tada im je jedino važno stići na posao. Prstima tapkam po volanu u ritmu prvih radio reklama, obrazi mi se drmusaju u leru, slutim da mi crveno na semaforu ubrzava još jedno otkidanje tromba i put prema novom infarktu. 

• Na metar od farova mog auta, s desne strane pješačkog stoji mlađahni hipster traljavo uzgojene brade. U šaci stišće majušni dlan pjegavog klinca koji stoji do njega. Malac crvene kose u vrh glave ima četiri godine. Na suprotnoj strani stoji brineta u hlačama i sakou boje kadulje koji joj ističu prekrasno raspoređenih petnaestak kilograma viška. Rane tridesete, na ruci zlatna narukvica, o ruci torbica, u ruci dlan djevojčice vrtićke dobi. Dugi plavi uvojci poskakuju dok cupka u mjestu igrajući zamišljeni cip-cop. Zeleni hodač bljesne. Hipster i gospođa kreću duž zebre, zamišljeno prolaze jedno kraj drugoga zagledani u konac mjeseca koji će im pokriti dio minusa. U prolazu, djevojčica se okreće za crvenokosim dječakom. U hodu dječak preko ramena traži djevojčicu. Pogledi im se susreću. Oči se zacakle, smiju se jedno drugome. Ruke odraslih čvrsto ih vuku u dan u kojemu moraju odraditi svoje male uloge. 
• Veliki se svijet ne obazire na mali svijet. Njegove su brige prevelike da bi u 7,45 primijetio bilo što. Za to vrijeme mali svijet ne zanima vrijeme, ni radno ni bilo koje drugo. Ne zanima ga vreva, sirene automobila, oblak koji vakuumira Kvarner, nije ga briga ni za idući korak. Mali svijet želi biti zaustavljen u pogledu, tu i sada. Želi upoznavati druge svjetove prije nego postane velik. Mali svijet želi više od osmjeha, no smiješak nestaje iz vidokruga, ostaju tek znatiželjne oči koje se ne mire sa silom koja ih odvlači u trbuh zvijeri. Veliki svijet je budan, raste, kuca po riječkim ulicama, u zgradama, uredima…. i nema pojma da mu je trenutak na semaforu u 7,45 spasio dan. 
• Automobil iza mene trubi. Zeleno je, a ja ne krećem. Tražim tuđi trenutak, tražim mali svijet, tražim sebe u svemu. Uzalud. Dodajem gas, ali ne ubacujem u brzinu. Poput zelenog lika sa semafora, glumim da imam cilj, a stojim.

Vrijeme

Čekam zeleno. 8,00. Sastanak u uredu upravo je počeo. Ako pružim korak tamo sam za deset minuta. Pred semaforom svakog jutra ista ekipa. Ako ne računam zlatokosu punih, oblih listova, koja će ući u prvi portun nakon pješačkog, najuočljiviji je mladić s iskrivljenim nogama. Do struka, to je obično tijelo u skupoj, do pola zakopčanoj jakni na patent, ispod nje košulja i majica u savršenom skladu okera i jantara, a od pojasa prema kožnim cipelama, fine štofane hlače čiji pravilni pad ometaju stisnuta koljena. Ponekad ga vidim dok šepa prema semaforu, našem zajedničkom jutarnjem zbornom mjestu. Vuče noge kao da ima nevidljive utege oko članaka. Ponekad se samo pojavi, skužim ga tek kad se rukom osloni na semafor. 

I dalje čekamo. Sat još uvijek pokazuje 8,00 kao i prije pet minuta. Ili petnaest? Uvijek isto. Što ga više trebaš, to se vrijeme više nećka. No konačno vidim šansu. Promet se iz nekog razloga prorijedio. Na semaforu je i dalje crveno, ali prvi automobili su udaljeni dobrih stotinjak metara. U nekoliko koraka mogu se naći s druge strane ulice. Zlatokosa se zalijeće prva, za njom i ostali. Odlučim pružiti korak, no onda odustanem. Ako pretrčim, mladić će ostati sam. Nije baš najbolji način da njemu i sebi započnem dan. Podsjećati ga na to da ne može pretrčati cestu. U mislima vidim kako sam ipak prešao kolnik, osvrnuo sam se i gledam ga. Između nas, poput vremena, poput tekućeg voska, neumoljivo protječe žuta Amazona. On stoji sam na muljevitom sprudu odebljanom naplavinama šiblja. Razmišljam o tome koliko se puta suočio s činjenicom da ne može trčati? Koliko se puta s time susreće u danu? Koliko će još…
Promet se opet zagužvao. Ne vidim više zlatokosu s lijepim nogama. Nas dvojica i dalje čekamo zeleno. U ovom trenutku na svijetu ne postoje dvije upornije osobe. Umjesto o sastanku koji je već u tijeku, razmišljam o tome kako nepoznatom tipu pravim društvo, iako on to ne zna. Vrijeme je da počnem češće misliti na ljude. Vrijeme i ovako ima vremena. Ono ima vrijeme isključivo za sebe. Vrijeme jedino polaže pravo na takvu sebičnost. Sve ostalo, jednostavno nije ispravno.