Zoran Ferić (Zagreb, 1961) diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu, od 1994. godine radi kao profesor hrvatskog jezika u XVIII gimnaziji. Priče objavljuje od 1987. godine, ali prvu knjigu priča, «Mišolovka Walta Disneya» objavio je1996. u Nakladi MD. Za drugu knjigu priča, «Anđeo u ofsajdu», objavljenu 2000. godine dobio je nagradu Ksaver Šandor Gjalski i Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu godine. Za «Mišolovku Walta Disneya»dobio je prvu i jedinu nagradu Dekada, za književni tekst s odmakom od deset godina. Objevio je roman «Smrt djevojčice sa žigicama» (2003), zbirku kolumni koje su izlazile u tjedniku Nacional «Otpusno pismo»objavio (Profil Internacional, 2004), roman «Djeca Patrasa» (biblioteka Premijera Jutarnjeg lista, 2005). Za roman «Kalendar Maja» dobio je nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine, godišnju nagradu Vladimira Nazora i Kiklop za proznu knjigu godine. Potom objaviljuje knjigu sabranih kolumni „Apsurd je zarazna bolest“ (VBZ, 2012) i romane „Na osami blizu mora“ (VBZ, 2015), „Putujuće kazalište“ (VBZ, 2020). Objavio je i dvije slikovnice, „San ljetne noći“ i „Suze svetog Lovre.

“Knjige su mu prevedene na desetak jezika.

Živi u Zagrebu.

Iz Istre se vraćamo preko Opatije i ti kažeš da bi se još jednom htjela okupati, za put. Ali ne želiš na Slatini, prevelika je gužva, nađi neku manju plažu, nervira te gužva. Ipak sezona još traje. I kažem ti da znam jednu plažicu, bio sam doduše ujesen, kad nema kupača, ali manja je, intimnija i tako skrećem prema Kostabeli. I stvarno, iz daljine se čini da nema toliko ljudi. Silazimo.

U prvi mah nisi shvatila što vidiš. A ni ja. Ljudi su ležali na ručnicima, ležaljkama, pod malim prijenosnim suncobranima, ljudi su se mazali uljima, preplanula tijela se opuštala na suncu, ali nešto nije u redu. Eno tamo, čovjek bez noge leži i čita. Sunča batrljak, preplanuo je i zgodan, a evo i drugog, i njemu fali noga. Pronalazimo pogledom ljude čijem tijelu nešto fali, kao što bismo pronalazili gljive u šumi. Vidi, tamo, pod stablom, vrganj, tamo sunčanica ili rusula. Na betoniranoj površini blizu rampe za spuštanje čekaju dvoja invalidska kolica, prazna, malo dalje na ležaljci čovjek bez obje noge, a malo dijete nosi kanticu punu vode i polijeva ga i on brunda, brrrrr, brrrrr. Nekoliko proteza leži pokraj praznih ležaljki na koje su naslonjene štake. Ima djece koja trčkaraju, ima i psića, ali većini ljudi nešto od tijela fali. Ima i onih kojima fali ruka, u ramenu, ili samo podlaktica, a ti stojiš, ogledaš se, razmišljaš, a onda s nekim buntom rasprostireš ručnike, prvo svoj, pa moj. Možemo ići, kažem, ali ti kažeš da ćemo ostati, da ti je sada jasno zašto nema gužve, ali mi ćemo ostati i to je odjednom stav, to je pobuna, to je sve ono što se trudiš biti kad proučavaš svijet, kad prelaziš rijeke i ulijećeš u hladnu vodu.

Izolirana plažica živi svojim životom. Invalidskim. To je zastrašujuć isječak života, kriška gorke torte, zbirka zraka koji treperi na mjestu uklonjenih udova, osamljene leže proteze, plastične potkoljenice, plastične ruke, ortoze i štake, ima i cijelih nogu, s koljenom, za natkoljenične amputacije, stoje naslonjene na prazne ležaljke, ukrižane štake, smiješni mačevi, a ti nehajno, samodovoljna i tako lijepo cijela ulaziš u vodu ne gledajući nikoga, bez čuđenja, bez skandaliziranja, bez onih pritajenih kosih pogleda. Odjednom si u čudnom, ali lijepom bratstvu ljudi i ni bogovi ni svemir ne mogu ništa protiv te tvoje ljubavi prema čovječanstvu.

Gorak je Bog naškodio ovim udovima koristeći tradicionalne Božje alate, šećer, rat, karcinom, sarkom, melanom, prometnu nesreću, eksplozive, no ti tog gorkog Boga ne ignoriraš, ti ga uvažavaš, ali se prema posljedicama Njegove volje odnosiš nehajno, kao što su nas učili u prvom razredu osnovne, i tebe i mene, kad vidite invalida, da niste buljili, ružno je i uvredljivo, kad vidite invalida, prođite pored njega kao pored normalnog, ali ako invalid treba pomoć, ako je invalid slijep, pomognite, prevedite ga preko ceste. A što ako je invalid zločest, javlja se Truba iz zadnje klupe i ja se onda, onako mali, sjećam što sam mislio o invalidima: da će me odnijeti, da su kao Cigani koji kradu djecu, da iz nekog razloga ti ljudi moraju ukradenom djecom pokrpati ono što im nedostaje.

Vraćaš se iz vode i dotičeš me mokrim rukama i ja se branim, kao psujem, a drago mi je da me dotičeš i ispružiš se kraj mene, ispružiš svoje cijele noge, svoje divne cijele ruke i kažeš dobra je, topla. Baš se spremam ustati i skočiti u vodu, kad vidim dječačića, golog, oko tri-četiri godine, pimpač mu se klati, imao je prije žutu kanticu, a sada uzima jednu ostavljenu potkoljenicu, očito plastičnu jer je lagana, dovoljno lagana da je on ponese i nosi je s osjećajem trijumfa, baulja i posrće, ali nosi, kao mrav leptira kroz travu, i evo ga već kod naših ručnika i buf, ispušta pored nas tu potkoljenicu. Uspio je, napravio nešto veliko, a da ga nitko nije spriječio, nikakav povik, ostavi to, vrati, pusti, nemoj, dobit ćeš po turu. A što ako se nađe tu još takvih malih dječaka, možda i zlobnih i pomiješaju sve proteze na plaži, pa onaj bez ruke dobije nogu, ili onaj bez noge dobije šaku koju je raznijela neka davna petarda, a onaj bez obje noge ne dobije ništa, iako je imao skupe proteze od titana? Kakav bi to lijep kaos bio kad bi ovi ljudi počeli mijenjati svoje udove, hej, kolega, imaš moju nogu, imaš moju ruku, isprobavati jesu li njihovi, kao da mijenjaju sličice iz životinjskog carstva, pobratimstvo u svemiru.

Ipak, usprkos tome što znam kakvi su ljudi, cijeli ili djelomični, ne mogu pojmiti ovu izolaciju. Očito je da su ovdje jer je plaža prilagođena, ali imam dojam da su se i sami izolirali, nitko im ne brani javne plaže, barem onim pokretnijima, ali ovo je njihova karantena, autologor, to je jedna nestvarna zemlja koju stvaraju oni koji se ne osjećaju stanovnicima drugih zemalja. U modi opće uključenosti, oni se isključuju. To je svojevrsna Arkadija, Terra incognita, Nedođija, Zembla, u nju se ulazi kad se prijeđe dovoljno velika rijeka.

A mi se upravo vraćamo s prelaska jedne takve rijeke kojom plutaju leševi onih koje smo voljeli prije nego što smo se upoznali, prije Meteorološkog zavoda, prije nego što se u meni spojilo ono što je desetljećima bilo razdvojeno. Plutaju tako tom velikom žutom rijekom i nisu svjesni da su već leševi, nego više kao da se brčkaju, plivaju prsno, pa leđno, netko zamahne i kraul, smiješe nam se i dalje iz vode dok hodamo mostom iznad njih i gledamo ih sa strahom i krivnjom. I ja sam bio dio ove povorke kljastih, falećih, nedostatnih, i ja sam bio prepolovljen i tražio svijetom svoje polovice, najčešće po mjestima kojih se drugi gnušaju. I zato sam, kćeri, morao izmisliti tu svoju Zemblu.
(iz romana Dok prelaziš rijeku)