Nikolina Todorović (1995, Sarajevo) diplomirana književna komparativistica, književna kritičarka i pjesnikinja. Objavila je zbirku poezije Ofelija, baštovanka (Slovo Gorčina, Buybook, 2021.) za koju je prethodno dobila nagradu Mak Dizdar na književnoj manifestaciji Slovo Gorčina u Stocu. Piše književnu kritiku, kolumne i analize za nekoliko domaćih i regionalnih portala i časopisa. Trenutno je angažirana kao jedna od istraživačica na projektu Historija queer života u BiH kojeg organizira Sarajevski otvoreni centar.

 
Pišem umjesto moje sestre

moja sestra je previše zauzeta: mora roditi dijete
servirati ručak i večeru
razmisliti o sljedećem ručku i večeri
biti lijepa, smiješiti se, pozdravljati ljubazno
kupati se, depilirati, šminkati, seksati – redovno
moja sestra je previše zauzeta:
dijete roditi mora
zato umjesto nje, za nju
i o njoj –
pišem pjesme



Prekopavanje

u samo nekoliko zamaha motikom – od umorne baštovanke
postala sam radoznala arheologinja

prekopavati porodični vrt ne znači iskopavati zemlju
pripremati je svake godine iznova da rađa
treba raskopati i slojeve generacijskih uspomena

(uzbudljivo je, s vremena na vrijeme,
okrenuti leđa nebu
i posvetiti se zemlji)

dok kopam – više sam od baštovanke i arheologinje
ulazeći u utrobu zemlje, ulazim i u utrobu moje porodice
gastroskopski snimam džinovski želudac mojih predaka
pomalo sam i detektivka – svaka sitnica je važna
u rekonstrukciji prošlih vremena
otkrivam detalje koje mi niko ne bi znao prepričati:
šta su jeli, pili, kako su mirisali i čime su se igrali

mirisali su na kolonjsku vodicu 4711
iskopala sam bočicu
pili kutjevačku graševinu i kruševski rubin
čepovi mi otkrivaju da se nekad u ovoj pustoj bašti
veselilo i slavilo
neko od mojih predaka imao je probušen džep
našla sam novčanicu od dva dinara

neko od nas potomaka igrao se klikerima
vrane sa krovova su mi zavidjele kad sam ih izrovila
istovremeno saznajem da su se njihovi sugrađani igrali rata
iskopala sam zahrđalu čahuru

u samo nekoliko zamaha
zagrebala zemlju, otvorila utrobu, uznemirila prošlost
umjesto motike
u ušima mi je odjeknuo tup zvuk zalutalog metka


Prvi dani izolacije

sve je kao u Miloševoj pjesmi
o čovjeku koji dočekuje smak svijeta
povezivajući sadnice paradajza:
utjehu sam našla u prirodi, u suhoj dršci lopate
u plodnoj zemlji, u malom vrtu sa velikom japanskom dunjom
i pčelama koje ustrajno zuje
u golim rukama uronjenim u zemlju – zemlja se preko rukavica
ne može osjetiti
u gumenim čizmama iz Jugoplastike
sa slamnatim toskanskim šeširima
u sjemenu bosiljka što je sitnije od iglenih ušiju
i perverznom uživanju u zaboravljenoj svježini domaćeg povrća
baš sve je kao u melanholičnoj pjesmi o kraju svijeta:
pčele zuje, stabla beharaju, vrapci pjevaju
rastu jabuke za djecu, kote se krtice za mačke
nebo je zvjezdano, sunce i mjesec su na svome mjestu
brda nepomično stoje
zemlja velikodušno rađa, rijeke nadolaze i čiste se same
otkako nema šetača na obalama
u tom miru pronalazim utjehu:
priroda bi bez nas mogla lako

sitni smo poput sjemena bosiljka


O pjesničkom umijeću

domaćice su dobre pjesnikinje
jer one znaju kako
od ničega napraviti nešto

 

Iz knjige Ofelija, baštovanka, Buybook, 2022.