Benjamin Bajramović rođen je 1989. godine u Zenici. Diplomirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2011. godine. Igrao je u zapaženim domaćim, regionalnim i internacionalnim produkcijama (“Tajna džema od malina”, “Životinjska farma”, “Moja Fabrika”, “What is Europe”, “Muški-ženske/Ženske-muške”, “Schlachtfeld erinnerung” etc).
Dobitnik je nagrade “Oslobođenja” za kratku priču 2020. godine.
Dobitnik je nagrade fonda Hartefakt za najbolji dramski tekst 2020.
Autor je cetiri dramska teksta.
“Itake” je njegov prvi roman.
8
(ARIEL je pijan)
MADAM Gdje je moj brod u boci?
ARIEL Ne počinji, molim te.
MADAM “Brod u boci neće otploviti nikuda”. Razbij još jednu bocu za mene.
ARIEL Ljubavi (gunđa nerazumljivo)
MADAM Klošaru. Gledaj me dok ti govorim.
ARIEL Ljubavi. Govori.
MADAM Ja tebe volim. Shvataš li?
ARIEL Trebam li odgovarati ili samo slušati?
MADAM Zašto si tako okrutan, pobogu?
ARIEL Šta ti hoćeš od mene?
MADAM Šta hoću? Ozbiljno pitaš?
ARIEL Da, jebo te. Radim sve što hoćeš. Trčim za tobom, jebem se s tobom, zaručili smo se na kraju krajeva. Ja ovdje trunem u leglu kurvi, s tobom, umjesto da stvaram.
MADAM Evo ga opet sa stvaranjem.
ARIEL Da, ja stvaram. Ja sam talentovan, znaš? Bio sam prvi u svojoj klasi. Akademija mi se divila. Sve neznalice i dupeljupci su mi se divili.
MADAM Sad ti se neznalice smiju. Svi ti se smiju, budalo. Osim mene.
ARIEL Ja se nikome ne uvlačim u šupak. Smij se slobodno. Svim genijima su se smijali.
MADAM Ne smijem ti se zato što te volim. Vjerujem u tebe. Izdržavam te, čovječe.
ARIEL A o tome je riječ? Znao sam. O parama? Dat ću ja tebi pare. Svima ću dati pare. Vratit ću ti sve. Imam ja dostojanstvo. I bit ću bogat. A sad nemam s čim… Izbaci me van, kao psa. I kao pas ću živjeti, proklet i prognan od svih, ali nema veze, izborit ću se ja., umjetnost uvijek na kraju pobijedi… (mrmlja nerazumljivo)
MADAM Hoću da se vjenčamo. Hoću da budem tvoja žena. Hoću da ti rodim dijete.
ARIEL Možda je malo prekasno za to.
MADAM Nije. Žene rađaju i poslije pedesete. Hoću da se vjenčamo, Ariele.
ARIEL Pa dobro.
MADAM Zaista?
ARIEL Naravno. Samo me pusti malo da odspavam.
MADAM Volim te.
ARIEL Prepijan sam ljubavi.
MADAM Nema veze. Sutra ćemo pričati o vjenčanju.
ARIEL Sutra se ničega neću sjećati. (smije se i pada u san, MADAM ga šutne)
MADAM Ja sam glupača. Obična glupača. Ti ništa ne razumiješ. Samo bježiš. Pijani noćni leptir, to si ti. Letiš nasumice, zalijećeš se u svjetiljke. Prah s tvojih krila pada po meni, idiote. Ti misliš da bježiš od mene, a zapravo bježiš od sebe, od sreće. Ti ni ne znaš šta je tvoja sreća, šta je tvoj raj. Ja znam. Tvoj raj, naš raj. Moj bože, tvoji osmijesi, skladištila sam ih halapljivo u svojoj glupoj glavi, toliko dugo da u njoj nije ostalo mjesta ni za šta drugo, razumiješ li? Ne sjećam se ničega prije tebe. Zaboravila sam, možda namjerno, bacila sam sjećanja niz odvod. U njima nije bilo sreće vrijedne čuvanja. S tobom ću stvoriti nova sjećanja koja ću preživati u starosti. Ti si nadoknada za sve što sam propatila. Moraš biti, čuješ li? (ARIEL je onesviješten od alkohola)
intermezzo 3
MADAM Morala sam sve sama. Muž mi je umro davno, ubio se zapravo, nije mogao podnijeti da mu se žena kurva. Kako sam lijepa bila tad. Pizda, prstom nije mrdnuo da me izvuče. Samo je plakao kad nisam tu. Uveče kad dođem s posla i legnem, osjetim da mu je jastuk mokar od suza. Nismo imali ničega i ostavio me ni s čim. Siromaštvo je elementarna nepogoda. Tiha, podmukla poplava koja mili svuda uokolo, curi iz svake pore, iz betona kojim hodaš, iz zidova tvog vlastitog stana, iz pukotina stola za kojim ručaš. Siromaštvo je zli bog koji traži pokoru i poniznost. Svi se ljudi rađaju predodređeni za to. Siromaštvo je istinski istočni grijeh, neotkupljiv nikakvom žrtvom. U njemu sve tupi, i smislovi i ljubavi, sve gubi na značaju. Kako voljeti na prazan stomak? To je recept za očaj. Kako iz svega toga stvoriti raj? Kako stvoriti komad raja u zemlji koja je zaražena siromaštvom, koja izdiše od očaja koji nekontrolisano metastazira? Kako drugačije živjeti ako se ne uzdaš u komadić svog intimnog raja, kad su nas već svi drugi rajevi izdali?
Ja nisam više siromašna. Nagutala sam se govana sa slikom raja pred očima. Ovaj hotel i hoteli prije njega, ulice, ulične ćoškove, poniženja, hladnoću, udarce i glad. Činjenicu da prodajem svoje tijelo. Sve sam to taložila i filtrirala. U nama ljudima postoji jedno sito, tu negdje ispod želuca. Ono prosijava stvari koje se ne mogu preživjeti. Nisam više siromašna, ali ni sretna. Bauljam dalje i živim.
Iz drama Bordel Eden
intermezzo 6
DELILA Je li strašno kad se završi? Najednom, smrt je stvarna. Mislim, svi umiremo polako, otkad se rodimo, ali ovo je drugačije. Vježbala sam mrtvu sebe. Zaista jesam. Zatvorim oči i mislim da sam mrtva. Nije išlo. Kako je to kad su ti oči zatvorene a ispod kapaka se ništa ne miče. Nema nikakvih snova. Spavaš, a ne sanjaš. Kako ću izgledati? Kosti se najbolje napipaju na licu, tu je meso tanko, kad pritisneš obraze, pritisneš vilicu, pritisneš oči, osjećaš duplje, osjetiš oštru kost. Opipavam lice, kao slijepac nagađam. Tako ću izgledati kad istrunem. To je moj jedini stvarni izgled. Kosti, kad se očiste od mesa, kad ga stresu sa sebe kao nešto nepotrebno, kao otrcan kaput. Kosti, kad se riješe čovjeka, kad progledaju, kad izbiju, to smo istinski mi, istinska ja. Gdje idu osjećanja, kad umremo? Skupljali smo ih i gutali, dok smo živjeli, šta sad s tim? Nestane? Gdje idu sjećanja, gdje idu navike? U koju žlijezdu se smjestila duša? Koja žlijezda luči tugu? Za pol znam. Za smrt ne, pojavi li se odnekle ili se u nama probudi kao uspavana zvijer? Koliko zemlje treba da pokrije proživljen život, sreću, tugu, prijateljstva i brakove, koliko zemlje treba da pokrije ljubav? Ako uopšte postoji, ako je nismo izmislili kao boga i raj i pakao. Koliko zemlje treba da pokrije bijedu? Neka umjesto kiše padaju mrvice hljeba i mi ćemo ići u čoporima i loviti ih otvorenih usta. Neka umjesto kiše padaju suze, neka nebo plače umjesto nas, da se malo odmorimo. Vrane grakću, nebo je sivo. To je doba noći kad je najlakše voljeti. Vjerovatno i umrijeti.
