Saša Madacki je rođen u Sarajevu gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za opštu književnost i bibliotekarstvo.

Dodatna usavršavanja je obavio u Vijeću Europe (u oblasti dokumentalistike), na Roul Wallenber Institutu, UNITAR-u.

Bio je angažiran kao predavač na predmetu Akademsko pisanje na Fakultetu političkih nauka, pozvani predavač u oblasti dokumentalistike na Danskom institutu za ljudska prava, predavač u oblasti informacijske pismenosti u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu.

Od 2001. godine je predavač u oblasti informacijske pismenosti u programu doobuke sudija i tužilaca na području bivše Jugoslavije (Skopje, Pula, Opatija, Beograd, Sarajevo).

Bio je voditelj kursa Nauka, tehnologija i ljudska prava u Human Rights School for Future Decision Makers in Dubrovnik (Balkan Human Rights Network).

Objavio je više od 60 radova, te je uredio Godišnjake Međunarodnih susreta bibliotekara u Sarajevu, te bio glavni urednik Jutarnjeg bibliotekara, satiričnog lista koji se bavio pitanjima biblioteka i bibliotekara u društvu, te izvršni urednik Balkan Yearbook of Human Rights.

Kao pozvani predavač/predavač gostovao je na Univerzitetu u Sarajevu, Univerzitetu Crne Gore u Podgorici, Univerzitetu Union u Beogradu, Sveučilištu u Zagrebu, Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, Hrvatskom helsinškom odboru, Direktoratu za nauku Europske komisije u Briselu, i drugdje.

Na Schüler Helfen Leben akademiji vodi modul Kritičko čitanje i pisanje te obavlja funkciju Predsjedavajućeg Nastavničkog vijeća Akademije.

Trenutno radi kao Program menadžer u Fondaciji Schüler Helfen Leben u Sarajevu.

Za čije babe biblioteke?

Saša Madacki, Sarajevo

 Debata o ulozi biblioteke u informacijskim naukama je skoro pa neiscrpna, a razvija se u dvije krajnosti: od one najnegativnije da su biblioteke stvar prošlosti i da su internet servisi potpuno dovoljni zamjenski proizvodi, do teze da biblioteka neće mijenjati svoju ulogu ultimativnog depozitara sveukupnog akumuliranog znanja. Nasuprot tim krajnje oprečnim stavovima, informacijski stručnjaci (bibliotekari, arhivisti, kustosi) i dalje su na sredini, odnosno koriste maksimum beneficija tehnološkog progresa (ili bi trebali), uz  zadržavanje misije koja nije promijenjena zadnjih 5000 godina: sakupiti što je više moguće zapisa o dostignućima nauke, umjetnosti i kulture, organizirati ih, te diseminirati zainteresiranim stranama koristeći kako tradicionalne, tako i savremene pristupe. Ove tri oblasti rada čine vječiti bibliotečki triatlon, koji svoju najizraženiju formu dobiva u školskoj biblioteci, jer su to najčešće solo biblioteke gdje bibliotekar obavlja sve tri funkcije odjednom, za razliku od velikih sistema gdje homo bibliothecarius može provesti karijeru samo u nabavi, ili samo u katalogizaciji ili samo u radu sa korisnikom. U školskoj biblioteci sve tri discipline se prakticiraju simultano, tražeči izniman angažman bibliotekara, koji, ako je iole svjetstan, prerasta u desetoboj.

Međutim, u kojem god se pravcu debata razvijala, odnosno kretala – jedna činjenica ostaje, a to je da korisnik bilo kojeg informacijskog servisa (od anarhično organizovanog mrežnog prostora do uređene zbirke dokumenata) želi (ili mora, jer su ga natjerali nastavni planovi i programi) proširiti horizont svog znanja, ili jednostavno rečeno riješiti informacijski problem koji se pred njim trenutno nalazi. Dakle, korisnik želi (mora) pronaći informaciju (htio-ne htio), staviti je u funkciju, odnosno riješiti informacijsku potrebu. Ono što trenutno onemogućava učenika osnovne (i srednje) škole je nedostatak resursa kojima biblioteka raspolaže, ili ih krivo upućuju nadležni (vidi skandaloznu preporuku Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo da je sajt lektire.org vrlo koristan – detaljnije o tom užasu na skolegijum.ba).

:

Ukoliko se na neki volšeban način desi da škola i ministarstvo shvate da je školska biblioteka ipak nešto više od skladišta kojim rukovodi nastavnik sa manjkom norme, te ako prosvjetno-pedagoški zavodi (kojih nadam se neće biti za 50 godina, nego će biti transformirani u nešto stvarno korisno) naprave strategiju razvoja školskih biblioteka, onda možemo očekivati nešto svjetliju budućnost.  Prvi korak je zaposliti kompetentnog (ali stvarno, ovdje se ne šalim) bibliotekara. A taj bibliotekar onda slijedi smjernice (može i slijepo) date u Manifestu Bibliotekara 2.0[1]:

Prepoznajem da se univerzum informacijske kulture brzo mijenja i da biblioteke trebaju pozitivno odgovoriti na te promjene obezbjeđivanjem resursa i usluga koje korisnici trebaju i žele

Ova smjernica ukazuje na proaktivnu ulogu bibliotekara, koji ne sjedi u biblioteci plačući zbog male slabe tanke i nedovoljne plate, praćeno kukanjem o nedovoljnim sredstvima za nabavku knjiga i učila. Smjernica se mogla na naš jezik prevesti kao Digni dupe i počni da se petljaš u svoj pos’o. Aktivno traženje partnera u profitnom sektoru (obratiti pažnju na fenomen društvene odgovornosti kompanija – mnoge bi i pomogle da dobiju fin rejting…), sa stalnim praćenjem dostupnih fondova u donatorskoj zajednici. Insisitirati na pristojnom budžetu od nadležnog ministartstva, pritom se ne oslanjati samo jedino i isključivona budžetska (proračunska) sredstva (čitaj mrvice sa stola).

Nastojat ću saznati što je moguće više o informacijskoj kulturi mojih korisnika i tražit ću načine da ta saznanja ugradim u bibliotečke usluge koje nudim

Pratiti istraživanja o humanom razvoju (Human Development Reports), kao i psihološko-pedagoško-sociološku literaturu o generacijskim promjenama (kognitivni, emotivni i socijalni nivo). Shvatiti kako korisnici funkcionišu u novom obrazovno-razvojnom okruženju i prilagoditi usluge biblioteke. Rečenice koje su najstrože zabranjene: Ja ove današnje omladine, Kad sam ja išao/la u školu ovo nije bilo vako, Božesačuvajštaovobi, Što bi išta i nabavljali kad oni neće ništa da rade, Sve im je servirano a oni vako meni, Glupi su vala. Biblioteka postoji zbog učenika a ne zbog bibliotekara. Otvorit’ oči i uši i obratit’ pažnju na pojedice i pojedinke koji dolaze u biblioteuku. Oni nisu gomila.

Neću imati odbrambeni stav prema svojoj biblioteci nego ću realno gledati na situaciju u kojoj se moja biblioteka nalazi i dati iskrenu procjenu šta može biti postignuto

Da, da. Svjestan da ovo graniči sa totalnom neizvodivošću, ipak vjerujem da će istinski profesionalac graditi svoju instituciju na pokušaju i pogrešci, i da je svaka kritika više nego dobrodošla ako to unaprijeđuje rad biblioteke. TO jeste moguće.

Postat ću aktivan učesnik u unapređenju svoje biblioteke

Pratiti dešavanja u struci, čitati primjere dobrih praksi. Strogo je zabranjeno izgovoriti rečenicu: Lako je njima. Meni je teško. Najstrože je zabranjeno sakrivati se iza dnevne politike.

Pored četiri uvodne, Manifest Laure Cohen donosi još 13 smjernica za buduće (i sadašnje) bibliotekare. Namjerno sam odabrao manifest koji se odnosi na osobe a ne na instituciju,  jer postoji mogućnost da ključne stvari depersonaliziramo i prebacimo odgovornost na apstraktni entitet zvani pravno lice.

U idealnom poretku, bibliotekar će te 2062 godine ispuniti misiju koja postavljena pred njega ako se ozbiljno zapita i promisli sljedeće smjernice:

• Shvatam da se biblioteke sporo mijenjaju i radiću sa svojim kolegama na tome da pospješim naš odgovor na promjene
• Bit ću hrabar u predlaganju novih usluga i novih načina pružanja usluga čak iako će neki od mojih kolega biti protiv toga
• Uživat ću u uzbuđenju i veselju koje donose pozitivne promjene i podijelit ću taj osjećaj sa svojim kolegama i korisnicima
• Napustit ću stare prakse ukoliko postoje bolje, čak iako su se stare prakse nekada činile odličnima
• Preuzet ću eksperimentalan pristup promjenama i pritom se neću bojati grešaka
• Neću čekati da napravim savršenstvo u biblioteci, nego ću modificirati svoje poslovanje na osnovu prijedloga mojih korisnika
• Neću se bojati Google-a i sličnih servisa, nego ću iskoristiti prednosti koje oni nude, a istovremeno ću pružiti i osigurati vrhunske bibliotečke servise koji su potrebni korisnicima
• Neću zahtijevati od  korisnika da svijet gledaju bibliotekarovim očima, nego ću oblikovati usluge koje će odražavati želje i očekivanja mojih korisnika
• Ići ću tamo gdje su korisnici, ma gdje se oni nalazili: bilo online, ili u fizičkom prostoru i gdje budu oni, tamo ću prakticirati svoju profesiju
• Kreirat ću otvorene web stranice koje će omogućiti korisnicima da se pridruže bibliotekarima u kreiranju sadržaja koji će pospješiti i unaprijediti njihovo iskustvo učenja i pomoći njima i njihovim kolegama
• Zagovarat ću interaktivni i personalizirani, javno dostupni katalog koji korisnici i očekuju u online informacijskom okruženju
• Ohrabrivat ću upravu moje biblioteke da aktivno učestvuje u blogiranju
• Svojim djelovanjem ću potvrditi vitalnu i ključnu ulogu koju bibliotekari imaju u nadolazećoj informacijskoj kulturi

Ukoliko sve smjernice stavimo u funkciju, bibliotekarstvo više neće biti transakcijsko – odnosno neće počivati na transakciji[2]  bibliotekar-korisnik (nabavi-posudi, pročitaj-vrati, razduži-uloži na policu, kopiraj i nestani, uzmi i zbriši, asimiliraj utuvljeno znanje) nego transformativno (mijenjamo se zajedno, učimo zajedno, anticipiramo potrebe, kritičko mišljenje postaje svakodnevnica).  Biblioteka tada više neće biti mjesto downloada nego uploada.

[1] Laura Cohen: Librarian 2.0 Manifesto. Dostupno na http://liblogs.albany.edu/library20/2006/11/a_librarians_20_manifesto.html . Prevedeno sa dopuštenjem autorice. Izvorni tekst manifesta je dat u kurzivu, SM komentari u paragrafu ispod svake smjernice manifesta.

[2] Bazirano na Transformational Teaching. Dostupno na http://www.columbia.edu/cu/tat/pdfs/Transformational%20Teaching.pdf