Nenad Veličković (Sarajevo, 1962), pisac, profesor na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Konačari, Otac moje kćeri, Sahib, 100 zmajeva, Vremenska petlja i Koncerti za obou, zbirke priča Đavo u Sarajevu, Sarajevski gastronauti i Vitez švedskog stola, Plastelinci (koautor Zlatko Sarajlija) , knjige Viva sexico, Dijagnoza: patriotizam, Školokrečina, Laža i apanaža, Glupost ne zastarijeva, Odigravanje priče (politčko pozorište Dušana Kovačevića), Ne govori mi dok te prekidam i Poezija remontizma/Izdržite još malo, nećete još dugo. Izvedene pozorišne drame Pedalina (Sarajevo, London), Vremenski tunel, Car Bumbar i carev Vodonoša (Sarajevo, Zrenjanin), Aladin, Skapino, Kapetan Džon Piplfoks, Bumbar car i Vodonošar (Sarajevo), Sebastijan i Bosonoga (Sarajevo, Niš), Sahib (Ljubljana). Za Internet portal Deutsche Welle piše kolumne Škljocam i zvocam. Uređivao časopise Fan, Alčak, Vizija, Književni žurnal, Školegijum i Textura.

Aretino očito uživa u karnevaliziranju slike koju je crkva o sebi izgradila tokom hiljadu i petsto godina. Njegova satira nije humanistička i optimistička, kao Bokačova. Aretino ne dijeli renesansi entuzijazam. On je cinik, koji nema poštovanja ni za šta, pa se čak sprda i kad sebe predstavlja kao Božanskog Aretina poznatog još i po nadimku Bič prinčeva (protivnici su to preveli u Bič kurčeva). Robert Adams , u recenziji prevoda američkog izdanja Bludnih soneta, pomalo iznervirano naziva ga svodnikom, pornografom, parazitom, klevetnikom, sociopatom, ucjenjivačem sa drečavom skarednom duhovitošću, i čovjek izvan svake sumnje bez talenta. To isto, osim osporavanja talenta, misli i Lamonika, ne videći u tome problem. Spisku dodaje i to da je Aretino radio prije nego se probio na dvorove kaojoš i kao konjušar, putujući recitator i pomoćnik dželata. 

Adams se slaže sa Hatnom da je Aretino bio prvi novinar u modernom smislu riječi, jer njegovi leci koji su osvitali na kipu Paskvina na pjaca Navona jesu oblikovali javno mnjenje. Ali to je bilo žuto novinarstvo, naglašava Adams. Hatn u Aretinovoj masivnoj figuri, s teškom dugom bradom, kakva je na čuvenom Ticijanovom portretu, vidi literarni izraz epohe koju karakterišu “moralna izopačenost, intelektualna snaga i umjetnička osjetljivost”. 

Dijalozi (Mudrovanja) bez sumnje su poslužili kao nadahnuće i Džonu Klelandu za roman Fani Hil , sada već klasik pornografske literature. Pripovjedačica je i kod Klelanda prostitutka koja vodi računa o časti i ugledu pazeći da ne upotrebljava skaredne riječi:

Dozvolite mi da Vam istovremeno izrazim izvinjenje, koje sam svesna da Vam dugujem, za možda preterano slikovit stil; mada je izvesno da on nigde ne može biti prihvatljiviji negoli u vezi s temom koja s toliko prava predstavlja područje poezije, pa čak i pesništvo samo, budući bremenita svakim cvetom uobrazilje i ljupkih metafora, mada obziri mode i zvučnosti ne brane nužno ni obične izraze. 

Ali Kleland nema namjeru da se bavi društvom. Njegov roman nije duhovit. Napisao ga je za novac, zadovoljivši se honorarom od 20 gvineja, što je, uz inflaciju od 1748. do danas, oko 20 hiljada eura. Prava je prodao izdavaču Ralfu Grofitu koji će od profita osnovati prvi britanski književni magazin (The Monthly Review). 

Fani Hil kao sasvim neuka djevojčica dolazi, nakon smrti roditelja, u grad i tu biva prepuštena sama sebi. Već drugu noć, ne razumijevajući šta joj se događa, završava u javnoj kući, čija vlasnica računa da će dobro zaraditi na prodaji njene nevinosti. Srećom, već prvi klijent, zaljubljen u nju, kao i ona u njega, odvodi je iz javne kuće u iznajmljen stan s namjerom da je oženi. Otac mu mrsi planove i šalje preko mora. Fani prelazi pod zaštitu drugog muškarca, i do kraja romana, kao u nekoj koitusnoj bajci, mijenja vlasnike otkrivajući sve veća zadovoljstva (čak i u bičevanju). Kraj je srećan. Prvi njen ljubavnik, Čarls se vraća, bez prebijene pare. Sreću se sasvim slučajno u nekoj krčmi, padaju odmah jedno drugom u zagrljaj i odmah zajedno na krevet. Fani koja je iz zadnjeg sponzorstva izašla kao bogata nasljednica velikog imanja uzima Čarlsa za muža i započinje život poštene žene. 

Sve što je Adams rekao za Položaje – da su renesansne kurtizane samo rijetko bile zlatne boginje, jer ih je najveća većina trpjela nasilje svodnika, klijenata i gazdarica bordela i patile od venerečnih bolesti za koje u to vrijeme nije bilo lijeka – vrijedi i za Fani Hil. Ali razlika je suštinska i može biti od značaja za shvatanje pornografije. Aretinova namjera nije bila da uzbudi svoje čitaoce i pomogne u masturbaciji, prostitucija o kojoj piše nije tjelesna nego duhovna. On i jezik stavlja u tu funkciju, rugajući se (Hutnova sintagma) pedanteriji latinizma. Nemamo niti jedan razlog posumnjati da je na žene gledao kao na predmete. Imena koja pominje u svojim pismima – Paola, Laura, Angela, Zafeta, Katarina, Sandela, Angela Sara, Frančeskina, Paulina, Anđela, Sirena, Marieta, Pjerina, Kjara, Margarita, La Pocofila – jesu bile kurtizane, ali u njegovom domu koji nisu smatrale bordelom bile su zaštićene i sigurne. Možda najbolji (literarni) dokaz ove nesvodničke sklonosti jeste njegovo pismo slikaru Sebastijanu del Plombu, u kojem izražava zahvalnost bogu što ga je u četrdesetpetoj godini života darivao očinstvom. Raznježen on u nastavku obrazlaže zašto je bolje imati kćer nego sina i prihvata da vrijeme do Adrijine udaje provede kao njena igračka, trpeći njeno štipanje, čupkanje, uvrtanje.

(Iz neobjavljene knjige)