Enes Halilović rođen je 5. marta 1977. u Novom Pazaru.
Poezija: „Srednje slovo“(1995, 2016), „Bludni parip“ (2000, 2017), „Listovi na vodi“ (2007, 2008, 2008), „Pesme iz bolesti i zdravlja“ (2011), „Zidovi“ (2014, 2015), „Bangladeš“ (2019) i “Sekvoja” (2022).
Zbirke priča: „Potomci odbijenih prosaca“ (2004), „Kapilarne pojave“ (2006) i „Čudna knjiga“ (2017, 2018).
Drame: „In vivo“(2004) i „Kemet“(2009, 2010).
Romani: „Ep o vodi“(2012), „Ako dugo gledaš u ponor“(2016, 2017, 2021, 2022) i Ljudi bez grobova (2020, 2021).
Osnovao je književni časopis „Sent“ i književni web časopis „Eckermann“.
Knjige Enesa Halilovića objavljene su na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom, turskom, albanskom, bugarskom, ruskom i italijanskom jeziku, a proza i poezija je prevođena na engleski, nemački, španski, ruski, arapski, turski, francuski, poljski, rumunski, ukrajinski, mađarski, slovenački, letonski, albanski, makedonski, grčki, bugarski, katalonski, romski, danski, portugalski, italijanski, beloruski, jermenski, hebrejski, japanski i latinski jezik.
Halilović je zabeležio 172 narodne zagonetke koje je objavio sa Elmom Halilović u koautorskoj knjizi „Zagonetke (2015).
Nagrade: Zlatna značka za doprinos kulturi KPZ Srbije, „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Meša Selimović“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Zlatno slovo“, “Grigorije Božović” i Vitalova nagrada. Za urednički rad dobio je nagradu “Sergije Lajković”.
Komad o novorođenčadima koja govore premijerno su izveli glumci berlinskog teatra Schaubühne 10. marta 2011. godine.
Po Halilovićevom romanu „Ako dugo gledaš u ponor“ Zlatko Paković je režirao istoimenu predstavu koja je premijerno izvedena 27. decembra 2020.
Po pesničkoj knjizi „Zidovi“ Mitar Belojica je režirao istoimeni film i predstavu što je premijeno prikazano 5. januara 2022.
Enes Halilović was born on March 5th in 1977 in Novi Pazar.
Poetry: Srednje slovo (Middle Name, 1995), Bludni parip (Voluptuous Horse, 2000), Listovi na vodi (Leaves on the Water, 2007), Pesme iz bolesti i zdravlja (Poems from Sickness and Health, 2011), Zid (The Wall, 2014), and Bangladeš (Bangladesh, 2019).
Short story collections: Potomci odbijenih prosaca (Descendants of the Rejected Suitors, 2004), Kapilarne pojave (Capillary Actions, 2006), and Čudna knjiga (A Strange Book, 2017, 2018).
Plays: In vivo (Within the Living, 2004) and Kemet (2010).
Novels: Ep o vodi (The Epic of Water, 2012), Ako dugo gledaš u ponor (If You Gaze Long into an Abyss, 2016, 2017, 2021, 2022), and Ljudi bez grobova (People without Graves, 2020, 2021).
He is the founder of the literary magazine Sent and literary web magazine Eckermann.
Stories, poetry and plays by Enes Halilović were published in separate books in English, Polish, French, Macedonian, Turkish and Bulgarian language, and his prose and poetry is translated into English, German, Spanish, Russian, Arabic, Turkish, French, Polish, Romanian, Ukrainian, Hungarian, Slovenian, Latvian, Albanian, Macedonian, Greek, Bulgarian, Catalan, Romani, Danish, Portuguese, Italian, Belarusian, Armenian, Hebrew, Japanese and Latin language.
Halilović has collected 172 riddles that he published together with Elma Halilović in a book Zagonetke (Riddles, 2015).
Awards: Golden Badge for Cultural Contribution received by the Serbian Cultural and Educational Community (KPZ), „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“, „Meša Selimović“, „Ahmed Vali“, „Stevan Sremac“, „Zlatno slovo“, Vital Literary Award, and for his editorial work in Sent he has received “Sergije Lajković” award.
Halilović’s play Komad o novorodjenčadima koja govore (A Play about the Newborns That Speak) was premiered at the Theatre Schaubühne in Berlin on March 10th in 2011.
Zlatko Paković staged and directed a play based on Halilović’s novel Ako dugo gledas u ponor (If You Gaze Long into an Abyss) that premiered on December 27th in 2020.
Mitar Belojica staged a play and directed a movie based on Halilović’s book of poetry Zid (The Wall) that premiered on January 5th in 2022.
Kazuje Nejra Bugarin.
Sihir. Rat. Vojska. Kopile.
Tekst kuca profesor Sipac.
Nijedna nije kao ona,
mladoženjo.
Sapfa
Moja majka imala je otekle skočne zglobove. Gegala se kroz život. Za to je kriva njena majka, moja baka, koja je znala crnu magiju. Bila je udata – narod priča – ali je učinila zlo nevjesti koju je u kuću uveo brat njenog muža. Moja baka ispod praga stavila sihir. Ta lijepa žena, koja se zvala Sajma, izgubila je pamet čim je prešla preko praga.
Svi u porodici posumnjali su da je moja baka kriva, jer je ta žena, Sajma, bila ljepša od nje. Ispitivali su moju baku, a istovremeno liječili drugu snahu. Vodili su lijepu Sajmu raznim ljekarima, vodili je hodžama, popovima, vračevima znanim i neznanim, ali sihir koji je pripremila moja baka bio je težak. Nisu ga mogli razvaliti.
Suočili su moju baku koja je, tada, nosila moju majku. Bijaše joj golem trbuh.
‘’Da li si ti postavila sihir ovoj nesrećnici, Sajmi?’’, pitali su je.
‘’Nisam!’’
‘’Ako nisi, zakuni se!’’
‘’Nisam ja sihir postavila. Ako sam sihir postavila, dabogda rodila dijete razvaljeno’’, rekla je moja baka.
Tako se zaklela. Krivo se zaklela.
I porodila se baka. I rodila se istina.
Baka rodila moju majku, ali moja majka nije prohodala ni sa tri godine. Rođena je sa oteklim skočnim zglobovima, kao da su izvaljeni. Liječili su Sajmu, lijepu nevjestu što je izgubila pamet, liječili kako su mogli i kako su čuli, ali uzalud. Liječili su i moju majku, ali uzalud. Majka nije mogla na noge; govorila je razgovijetno kao starica, ali nije mogla ustati sa postelje.
Dan po dan, i prohodala istina.
Razaznalo se zlo moje bake – omrzla je ljepšu od sebe i stavila ispod praga neke nečiste stvari, uz crne riječi, a sve namijenjeno toj nevjesti, Sajmi, koja je, u ludilu, skočila u bunar i skončala.
Okrvavljena ostala voda, pa je porodica ostala i bez vode, jer više niko nije htio piti iz bunara koji se ispunio prokletstvom. Moj djed je otjerao baku od kuće, ona izašla ćutke, a izlazeći, nad onim pragom, priznala svoj teški grijeh.
‘’Pokazalo se da si stavila sihir mojoj snahi. Ljubomorna si. Ona je ljepša od tebe. I još si se krivo zaklela, pa si rodila ovo. Idi i nosi svoju kćer, to ti je kazna za sve što si učinila’’, rekao je djed. Otjerao je baku kada je moja majka navršila četiri godine.
On je, potom, otišao u opštinu i promijenio ime svojoj kćeri, mojoj majci. Tražio je da izbrišu njeno prethodno ime, a nazvao je imenom Sajma kako moja baka ne bi mogla da skriva sramotu, crnu magiju i krivu kletvu zbog koje je moja majka rođena sa čim je rođena.
A narod se hrani bilo čijom nesrećom, teškim prokletstvom i tuđom bolešću.
Baka prihvatila sramotu. Živjela postiđena, i, kako i dolikuje, sram je nosila pognute glave. Kao kaznu, prihvatila je da se njena kći zove Sajma, po onoj Sajmi koju je otjerala u ludilo, i u bunar.
Moja majka, Sajma, mrzela je svoju majku koja je radila na autobuskoj stanici, u klozetu. Majka je prohodala tek sa sedam godina i cijelog života jedva se kretala, a baka je život provela u mirisu mokraće, među zidovima na kojima su ispisane psovke. Venula je čekajući sitan novac i gledajući kako putnici i stanične dangube istresaju mokraću u pisoare i slušajući otvrdle zadnjice kako se istovaraju, uz zvuke.
Majka je u komšiluku, u školi, i na ulici, nosila sramotu zbog krivice njene majke. Ipak, majka mi je dala ime koje je dato njoj na rođenju – Nejra. Kao da je htjela da se vrati na nešto što je prošlo. Kao da je htjela da se vrati na ono vrijeme kada je bila dojenče u koje niko nije upirao prstom.
Prokletstvo moje majke preraslo je našu kuću, pričalo se u narodu o tome. Koliko puta sam osjetila kako me pitaju ko sam i čija sam, i onda im usta zastanu.
Na mom potiljku urezani mnogi pogledi, u moju krv slile se riječi: ‘’E, njena majka je… znaš onu priču, njena baka je stavila crnu magiju, pa je kazna stigla njenu kćer… krivo se zaklela.’’
I svi pominju izreku: ‘’Učin doček.’’
Majka je strpljivo nosila svoju sudbinu. I porugu. I bruku. Tako je nastala moja majka.
A otac?
Ocu je bruka stavljena u prezime. Taj grad, pljuje i svoje najbolje, a kamoli siromašne i postiđene.
(iz romana Ako dugo gledaš u ponor)
