Emina Žuna je rođena 1981. godine u Jajcu. Autorica je jednog romana, više desetaka kratkih priča i nekoliko dramskih tekstova. Njezin roman ”Linija života” (Planjax, 2016) dobio je nagradu Fondacije za izdavaštvo te je bio nominovan za dvije nagrade: ”Meša Selimović” i ”Mirko Kovač”. Kratke priče su joj objavljene u svim relevantnim književnim časopisima u regiji: Polja, Fantom slobode, Sarajevske sveske, Zarez…, dok su joj dramski tekstovi izvođeni kao radio drame. Pisala je za različite bh. medije, a trenutno piše mjesečnu kolumnu za portal Nomad.

Diplomirala je psihologiju te komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Završila je master studij European Literary Cultures na Université de Strasbourg/Università di Bologna, a odnedavno i edukaciju iz psihoterapije (KBT).

Radi kao psihoterapeutkinja u privatnom savjetovalištu.

Do kraja godine u izdanju Buybooka Sarajevo izlazi njen novi roman.

Crni čovjek

Samo da je išla kroz sokak, skrenula iza bunara, a onda uskim puteljkom do mosta, umjesto što je zaobišla i otišla na suprotni kraj do stijenja.

Samo da je na nogama imala sandale s gumenim đonom koje je čuvala za put, a ne klizave drvene nanule koje joj je napravio amidža Suljo za avliju.

Samo da to jutro i jučer cijeli dan nije padala kiša i put i livada nisu bili mokri i klizavi.

Samo da dan prije toga i dan iza njega mještani nisu vidjeli Crnog čovjeka.

Samo da je Zlatka jučer otišla kod tetke Hanumke po paket kako je bilo dogovoreno, a ne cijelo poslijepodne bila sa Ifetom kod komšinice na kafi i na paket posve zaboravila.

Samo da nije ni bilo Crnog čovjeka.

Samo da joj tetka nije ni spremila prokleti paket.

Samo da je nije ni poslala po njega.

Samo da ga nije bilo.

Samo da nije poslala.

Samo da nije.

Ali jeste.

Jeste.

Selma se probudila sa prvim zracima sabaha. Promeškoljila se, okrenula majci i vidjela da ova još spava, a onda se polako izvukla iz kreveta i pogledala kroz prozor. Još nije bilo do kraja svanulo, sipila je sitna kiša I čuli su se udarci cipela po kaldrmi prvih dućandžija koji su išli da otvore dućane. Postajala je neko vrijeme i izraz lica joj je djelovao zamišljen, a onda je prešla prstom po prozoru kao da nešto crta. Nakon toga je svukla spavaćicu, obukla plavu haljinu koja je stajala prebačena preko sehare i izašla vani.

Za doručkom je bilo bučno kao i prethodnih dana i dječaci su se nad stolom dobacivali košuljom smotanom u zamotuljak koji je trebao predstavljati loptu. Stariji Ifetin sin je simulirao glas radijskog komentatora: Evo ga, poštovani slušatelji, Mijić trči i udara prema Gajiću koooojiii… Ifeta je nekoliko puta ponovila da ušute, ali se činilo da se niko ne obazire na nju. Sve dok Selma koja joj je pomagala da postavi sto u jednom trenutku nije uhvatila loptu, a onda je pronijela dječacima iznad glava dok su se oni upirali da je dohvate i razmotala u zraku. Lopta je za avliju, a ne za doručak, prijekorno im je rekla, a ovo ni nije lopta nego tetkova košulja, baš te blećci, nastavila je i prasnula u smijeh. Osmijeh joj je kao i obično bio tako zvonak i zarazan da se dječaci nisu naljutili, nego su se i oni nasmijali s njom. Ifeta je na sto spustila zapušenu žutu puru zalivenu maslom i domaćim vrhnjem. Kod kuće je Zlatka dječake morala tjerati da jedu i hraniti ih kad bi se sažalila jer su bili gladni, a nisu znali sami, a ovdje su lupali kašikama kao palicama i takmičili se s rođacima ko će brže i više pojesti. Dok su oni halapljivo gutali, Selma je zamišljeno prebirala kašikom po tanjiru. Što ne jedeš, draga, upitala je Ifeta? Danas mi nešto nisi horna? Ma ne, osmjehnula se Selma i cijelo joj se lice osvijetlilo. Nisam nešto gladna. Žao joj je što ide, rekla je Zlatka, a onda je i sama sjela za sto. Činilo se da se Selmi sviđalo tu i za te dvije sedmice koliko su bile uspjela je upoznati dosta djece njenih godina. Nekad je znala otići s njima, zaigrati se i vratiti tek za nekoliko sati ili skoro pred samu noć i sve je to Zlatki bilo neobično jer je kod kuće rijetko izlazila i igrala se s djecom. Selma bi joj kod kuće nakon škole pomagala oko ručka i blizanaca, a pred večer bi pisala zadaću. Imamo duplo više stvari nego što smo imali na dolasku, obratila se Zlatka Ifeti. Ko će to sve da nosi? Dodaš li mi još samo nešto, povešću ti i Senada s nama da nam pomogne, samo da znaš, rekla joj je. Žene su se nasmijale, a nakon što je Tarik ozbiljnim glasom uzbuđeno upitao: Je l’ to tetak ide sa nama?, smijeh je postao još jači i Selma im se pridružila. Zlatki je stvarno godio taj boravak kod sestre i činilo joj  se kao da ju je tek tada uistinu i upoznala. Nije Ifeta bila baš tako površna i banalna kao što je dotad vjerovala. Imala je i ona duševnih padova i boljela ju je nepravda i koja je se nije direktno ticala, samo je smatrala da tome ne smije dati prednost u odnosu na ono što je se lično tiče. U tome su je sprječavali neki urođeni stid i osjećaj skromnosti, osjećaj sopstvene nevažnosti u odnosu na Božiji plan. Tužno lice i neraspoloženje u njenom su poimanju svijeta bili neprihvatljivi, dokaz slabosti, sramota, i ako se ne bi smijala ili pretvarala da je sve u redu i kad nije, bilo bi joj kao da nije završila sve obaveze koje je imala taj dan – skoro kao da je zaboravila oprati suđe ili pomesti kuhinju. Zato bi se Ifeta pogledala u ogledalo i nabacila osmijeh na lice, čak iako joj nije bilo do njega i umjesto da kao Zlatka razmišlja o razlozima tuge ili žali nad sopstvenom sudbinom, usmjerila bi svu snagu na peglanje komplikovanih faltni na stori ili preslaganje heklanih miljeića na policama. To je, na neki način, bilo zrelije i poštenije od njenih samosažaljivih očaja, morala je sebi priznati Zlatka i pitala se tada u rodnom gradu, po prvi puta u životu, da li je ona možda od života zahtijevala više nego što je zaslužila. Možda je Ifeta od samog početka bila pametnija od nje, a ona je bila previše usmjerena na samu sebe, svoja razmišljanja i želje. Postalo joj je lakše kad je počela stvari gledati i iz tuđe perspektive, a ne samo svoje, to ju je činilo manje nesretnom i smanjivalo joj osjećaj gorčine. Ifeta je bila prva, a onda je probala i sa drugim ljudima. Hodala bi ulicama grada u kojem je rođena i odrasla, prisjećajući se svih loših stvari, manjih i većih poniženja, uvreda i nepravdi koje je u njemu doživjela, a onda bi pokušala da ih pogleda iz tuđe perspektive. Nakon što bi joj to uspjelo, sve te stvari bi postajale malo manje strašne i na vidjelo su sve više izlazile i druge, ljepše stvari i finije uspomene, koje je uspjela da zaboravi jer je bila opsjednuta lošim. S ocem je išlo najteže. Iako još nije stigla ni blizu toga da mu do kraja oprosti što joj nije dao da ide u školu, počela je uviđati da je on stvarno vjerovao da je to bilo bolje za nju.

(iz romana Linija života)