Dino Pešut (Sisak, 1990) diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Drame su mu postavljane u mnogim pozorištima u Hrvatskoj i inostranstvu. Šestostruki je dobitnik nagrade Marin Držić Ministarstva kulture Republike Hrvatska za drame L.U.Z.E.R.I., (Pret)posljednja panda ili statika, Veliki hotel Bezdan, Stela, poplava, Olympia Stadion i Granatiranje. Osvojio je nagrade Deutschen Jugentheaterpreis i nagradu Hartefakt fonda za najbolji savremeni angažovani dramski tekst. Radi i kao dramaturg. Svoj prvi roman Poderana koljena objavio je 2018, roman Tatin sin objavljen je 2022. godine, kao i knjiga za decu Mama, mogu sama!, a 2021. godine knjiga Drame sa autorovim izabranim dramskim tekstovima.

Na dan operacije jedva da govorim. Izgleda umorno, na rubu odustajanja, odsutno. Takvog ga se sjećam iz djetinjstva. Umorio sam se od našeg odnosa, iscrpili smo tih nekoliko tema koje smo pronašli zadnjih mjeseci. Još smo uvijek dva stranca. Ne možemo si pomoći. Ne možemo računati jedan na drugoga u vremenima krize. Ne znamo kako utješiti jedan drugoga. Sjedim pored njega. Razmišljam kako bih ga trebao uzeti za ruku. Ne mogu. Osjetim blago gađenje od fizičkog kontakta.
– Idi! – napokon progovori.
Pravim se da nisam ništa čuo.
– Idi! – prodere se. – Samo idi! Ne moraš me gledati. Ne moraš se tu praviti… To mi je još gore. Ako ne želiš biti ovdje, idi! Samo nemoj sada tu sjediti kao da moraš. Ako ne želiš biti ovdje, samo odi! Ja ništa to od tebe ne očekujem. Ništa. I nikada nisam. Zato idi! Nemoj me ovako gledati. Jer ja vidim da bi ti sad išao negdje drugdje.
– Tata, sve je OK.
– Idi! Kažem ti. Mene se ne treba tješiti tako iz pristojnosti. Jebe me se za to. Ako ti nemaš potrebu, onda nemaš… I jebiga. To sam si sâm kriv. Idi ti lijepo svojim putem. Imaš stan za sebe i uživaj. Jebe ti se. Jebe ti se.
– O čemu pričaš ti? – pobunim se.
– Isti smo. Ja sam mislio da si isti kao stara. To sam mislio… A sada vidim da smo isti. I ja prepoznajem što ti misliš. Ne želiš biti ovdje. Idem ti na živce. I sve ovo… Ide ti na kurac.
– Pa, nije ugodno.
– Ali da ti meni ne možeš reći, stari, bit će sve u redu. Ne znam, neki kurac. Ne boj se, tata. Tu sam i sve će biti u redu. Da mi ne možeš to reći, nego tu sjediš i gledaš na sat. Jebemu majku, meni to nije jasno! Da ga jebeš, nije mi jasno! Da ne možeš biti potpora petnaest jebenih sekundi. Meni to nije jasno, u pičku. Nego tu sjediš, šutiš, kao mutav. I jebe se tebi. Živ, mrtav, tebi je tako svejedno. Ti imaš svoj život u kurac.
Ti imaš svoj ritam, svoje šta ja znam koji ti kurac uopće radiš. Ti imaš svoj mali život i više nitko ne stane u njega. Jebemu majku.
– Ajde, smiri se. Molim te se smiri.
– Šta da se smirim? Tako je svejedno. Tako svejedno. Ništa se nikada ne promijeni. Sve je isto kao što je bilo. Samo se čovjek ponada da će biti malo bolje. Nekad s vremenom… Jednom. A onda vremena više nema. I…
Rasplače se. Primim ga za ruku. Napokon. Hladna je. Stegne.
– I nema više vremena. I ne treba… Tako je kako je, u pičku.
Izmakne ruku. Obriše suze.
– Slušaj me. Ti se za mene ne moraš brinuti. Ja sam sve organizirao. Sve. Ako krepam, pogreb je plaćen – ponavlja se. – Ako preživim, bit ću kod Mirele neko vrijeme. Ona ima kuću, pa se ne moram penjati kod nas u stan. Stan je prodan, ali stvari mogu ostati. Kad se odlučimo ili odlučiš preseliti, moji dečki će doći i pokupiti to u dvadeset minuta. Ti se ništa ne moraš brinuti. Samo nazvati ovaj broj tu. Miran. Hoćeš to prepisati? I ako bi mogao mu samo dojaviti kad prođe operacija. On se brine kao da sam mu rođeni otac.
Zapeče. Primi me za ruku.
– Slušaj me. Pokušali smo. Pokušali smo. Ja cijenim sve to. Probali smo. Ne znam jesmo li uspjeli. Ali nešto smo pokušali. Ti i ja. Možda prekasno… Ne znam… Ali bilo je lijepo. I tako trebaš i kroz život. Probati… Pokušaj se zbraja. Ništa drugo. To ti hoću reći. Moraš probati. Moraš pokušati u životu. To mi obećaj. Obećaj mi! Molim te mi obećaj… Pokušati je najvažnije. To sada znam. Probati.
– Tata, bit će sve u redu. Smiri se. Sve će biti u redu.
( Iz romana Tatin sin)






