Nenad Veličković (Sarajevo, 1962), pisac, docent na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio romane Konačari, Otac moje kćeri, Sahib, 100 zmajeva, Vremenska petlja i Koncerti za obou , zbirke priča Đavo u Sarajevu, Sarajevski gastronauti i Vitez švedskog stola, knjige Viva sexico, Dijagnoza: patriotizam, Školokrečina, Laža i apanaža, Odigravanje priče (politčko pozorište Dušana Kovačevića), Ne govori mi dok te prekidam i Poezija remontizma/Izdržite još malo, nećete još dugo. Izvedene pozorišne drame Pedalina (Sarajevo, London), Vremenski tunel, Car Bumbar i carev Vodonoša (Sarajevo, Zrenjanin), Aladin, Skapino, Kapetan Džon Piplfoks, Bumbar car i Vodonošar (Sarajevo), Sebastijan i Bosonoga (Sarajevo, Niš), Sahib (Ljubljana). Za Internet portal Deutsche Welle piše kolumne Škljocam i zvocam. Uređivao časopise Fan, Alčak, Vizija, Književni žurnal, Školegijum i Textura.

Oboista i Lili brbljaju satima. Zaključujem da sa mnom ćute ne zato što nemaju šta da kažu nego zato što nemaju kome. Moj povremeni snobizam je mutacija gena siromaštva. Put Dimitrijevih potomaka od zemljanog poda do venecijanskog parketa po kome trupkaju nožice plemstva, na taktove Vivaldija, Marčela, Besocija i Albinonija još traje. Stopala koja su od marta do novembra bosa trčala po Arkadiji grče se u lakiranim cipelama na patosu koncertne sale. Dionisov pastir morao se u gradu osjećati kao u tamnici. Stan u neboderu i brak sa ženom iz više klase samo su pojačali osjećaj nepripadanja. Odlasci u lov bili su bijeg iz sindžira. Posljednje što će zatražiti od mene biće da ga vozim u neko lovište. 

Samo je ironija proviđenja mogla pred pastirče okruženo kozama iznijeti Obou. Arkadijski zvuk odveo ga je u zatočeništvo: manžetama s tankom pozlatom zaključavao je uštirkane okove. Išli smo na sve njegove koncerte. Majka je bila blijeda od treme. Seka i ja smo se osjećali važno što smijemo iza zavjese proći u sobe za muzičare. Ponosio sam se njime i činjenicom da on daje intonaciju cijelom orkestru. Kad su svojim autima išli na koncerte u Banjaluku, Tuzlu ili Mostar, nisam mogao zaspati dok se ne vrati. Mostar je bio najgori, zbog onog tunela u koji uđeš na četiri, a izađeš na tri točka. Nije vježbao samo klasiku. Orkestar je svirao i na Vašem šlageru sezone. Odatle mi je donosio autograme pjevača, potpise na poleđini kolor fotografija. Đorđe Marijanović slikao se u košulji nalik na pidžamu. Valjda mu se slagalo uz podočnjake. Više nego autogramima radovao sam se dirigentskim štapićima. 

Na Otoci je stanove dobilo još nekoliko muzičara, pa je organizacija kartaških seansi postala mnogo lakša. Svako malo trpezarijski sto pokrile bi lepezice karata. Ujutru bismo doručkovali u dnevnom boravku, jer se u trpezariji nije moglo disati od dima. Sudoper je bio pun prljavih šoljica kafe i pepeljara sa opušcima. Ako bi s posla došao ujutru i donio kolače, znali smo da je dobio u gostima. Ako bi s vrata otišao bez doručka u krevet, shvatili bismo da nije. Tada su oboje već išli kod psihijatra i pili ona leksilijume a on apaurine. Terapija je konzervirala bolest. Šteta je bila neizlječiva. Jedno drugom su bili dijagnoza. Razvod je ponekad, kao amputacija, jedini lijek. 

Tura rata

Kao amputirac, ne idem često na Čaršiju. Ali kad imam goste, častim ih turom obilaska rovova u kojima sam kaobajagi branio grad. U početku su bili puni mladića koji su u rat potrčali kao na gostujuću utakmicu. Onda su otkrili da rat traje duže od filma. Rat je dosadan, a hrabrost i nestrpljenje gubitna kombinacija. Neprijatelj je obično pametniji od kaskadera koje Rambo buši strelama, rafalima, bazukama i mačetama… Da stvar bude teža, i momci na drugoj strani su gledali iste filmove. I oni nose pancir i šljem i puše marlboro. Smrt je u ratu blaga ako dođe kao iznenađenje. Ni rupa ne ostane od heroja kad ga tenkovska granata pogodi u pancir. Zvuk u ratu nije dolbi kao u kinu. Obično zaglušiš i ne čuješ ništa osim svojih damara. Ali između tih praznika pirotehnike prolaze dugi dani i još duže noći u smrdljivim zemunicama u kojima se zagušeni ćebadima miješaju prdeži sa buncanjima. Nijedan film, ni svi skupa, nemaju dužinu dana u poljskoj bolnici na putu iz anestezije ka kolicima. Nijedan nema težinu praznog rukava. Nije teško zamisliti svoju humku na nekom vojničkom groblju. Trava kao na Vimbldonu, vječna vatra, vječna voda, zastave, mesing i mramor, đačke ekskurzije i časovi istorije, budala od ministra za katedrom, a onda se promijeni vlast, pa sve to zaraste u korov, utone u blato, ispuca pod ledom, ili poleti s dinamitom. Pa onda jovo nanovo. Hladne trgove ugriju usijane glave. Slavi se prerano i plače prekasno. Sitni lopovi postanu krupne zvjerke. Žene se zavode kao ratni plijen. Savijaju se kičme a razvijaju zastave. Poeziju ispune kletve i zakletve. Korov se prozove salatom. Ulje se iz karafindlova pretače u kandila. Ključ za konzervu vrijedi više od ključa za auto. Nafta i cigarete poskupe, krv i život pojeftine. Medicina se svede na krpež. 

Ja sam uglavnom sjedio pod zemljom i preko nišana gledao u travu ispred puškarnice. Nismo je smjeli pokositi da ne odamo položaj. Zimi smo pod koricom sleđenog snijega kunjali i čekali smjenu. Bilo je toplo, dok nam nisu zabranili da ložimo pećice u bunkerima. Ako bi neka cjepanica bila mokra plamen bi se utulio pa se moralo puhati u žar i dodavati suho triješće. Jedan plamičak bi se pojavio, pa drugi, pa treći, pa bi onda svi nestali, pa bi se jedan vratio, širio se i skupljao, pa nestao, pa se opet pojavio na drugom mjestu, pa s njim još jedan. Cijeli je Ćimarozin koncert za Obou, C-mol taj ples svjetla i tame pod zemljom.

              iz romana Koncerti za obou