Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, a odrasla je Vitezu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je na studiju kroatistike i polonistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i magistrirala i doktorirala. Radi na Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. Stoljeća. Autorica je znanstvene studije o poljskoj književnosti 20. Stoljeća Tri lica autora. Miłosz, Różewicz i Herbert. Prevodi s poljskoga jezika, uglavnom suvremenu književnost (Wisława Szymborska, Adam Zagajewski, Zbigniew Herbert, Bronka Nowicka, Justyna Bargielska, Barbara Klicka itd.) Autorica je zbirke kratkih priča koja je 2020. obavljena u Zagrebu, a 2021. u Mostaru i Beogradu. Jezik Fafarikula isti je i u hrvatskom i u srpskom i u bosanskohercegovačkom izdanju, a sve tri književne zajednice knjigu (s pravom!) tretiraju kao domaću.
Zagrljaji između korica
Bilo je kasno proljeće 2003. i moj sin, moje prvo dijete, već mi je bilo u trbuhu. Izgledala sam kao glista koja je progutala nesažvakanu trešnju. Ivana i ja smo na Glavnom kolodvoru čekale Olgu Tokarczuk, našu gošću na književnom festivalu. Olga je već tad u svojoj domovini bila književna zvijezda. Kad je izašla iz vlaka, prepoznala nas je po netreptanju i nasmijanom blejanju u nju, iako nas nikad ranije nije vidjela. Obratila nam se s prisnošću kao da nastavlja neko ranije uspostavljeno priajteljstvo i grlila nas kao da dodirom dovršava neki razgovor koji smo nekad prije započele. Odmah smo se, i Ivana i ja, zaljubile u nju. Kako i ne bismo. Ta nikad nas, pogotovo ne nas obje odjednom, niko nije volio a priori.
Prva i zasad jedina prozna knjiga koju sam prevela sa poljskog bila je Olgina; Olga je prva književnica, a neka bude i jedina, koja je moje, baš moje ime, ali polonizirano – Dziurdzica – unela u pojsku literaturu dodelivši ga u knjizi Bieguni jednoj junjakinji. Posve marginalnoj, ali who cares. Neke su knjige tako velike i važne da je osobni uspjeh ako je i samo zarez u njima nastao motiviran našim postojanjem.
U međuvremenu je Olga napisala desetak sjajanih knjiga, koje su prevedene na mnoge jezike. Dobila je dva puta najprestižniju poljsku nagradu Nike, a ove godine i Man Bookera. Zvijezda je koju zovu na festivale po cijelom svijetu, koja gostuje na svim važnim književnim događajima, koju se pita za mišljenje o svakoj relevantnoj društvenoj, kulturnoj i književnoj temi. I svi su joj odgovori dobri.
Kad nas je ugledala većeras, Ivanu i mene, uoči svog gostovanja na otvorenju još jednog književnog festivala, prišla nam je, obratila nam se izgovarajući naša imena, pitala nas za djecu, grlila nas kao onda, kao da je sve isto: i mi, i ona, i povjerenje koje imamo u ljude, i razlozi da to povjerenje nikad ne izgubimo, i nada da su ljudi dobri i vrijdni naše naklonosti, čak i ako nas život raznosi, pa se ne stižemo uvijek uveriti u to.
Moj sin, moja nesažvakana trešnja, sutra kreće u prvi razred gimnazije. Nekako me je manje strah svijeta odraslih u koji on kroči kad znam da u njemu živi Olga, njezina ljudska topllina i njezine knjige, koje će moj sin jednom pročitati, ne zvala se ja Dziurdzica.
Iz knjige Fafarikul
