Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao poljoprivredu, a nekoliko godina radio je i kao novinar crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj a od 2002. do 2007. u Parizu gde se izdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse, te izlaže konceptualne radove. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi (1999), roman Kombetari (2000), zbirku priča Kino Lika (2001), roman Kako sam ušao u Europu (2004), zbirku priča Eskimi (2007), roman Sjajno mjesto za nesreću (2009), zbirku priča Pukovnik Beethoven ( 2012), roman Blue Moon (2014), roman Sjećanje šume (2016), te roman Proslava (2019) Po knjizi Kino Lika redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Piše kazališne komade koji se izvode u Hrvatskoj i inozemstvu. Zastupljen je u čitanci iz hrvatskog jezika za osmi razred, te lektiri za srednje škole. Dobitnik je važnih domaćih i stranih književnih nagrada. Djela su mu prevođena na desetak jezika. Živi u Zagrebu.
Moj prijatelj Indijanac
Išao sam cestom za gradić pa nastavio krivudavim puteljkom prema Šebaljima; u hodu sam promatrao nebo iznad glave: u pogledu mi se pojavilo jato ptica. Dugo sam ih pratio pogledom, hodao i počeo zamišljati što bi se dogodilo da sad pored mene iskoči onaj napasni medvjed; bježao bih, ne može on mene stići: u snu može, ali uživo ne može. Pješačio sam još oko pola sata, pa iza brdašca ugledao desetak kuća jednu nalik drugoj; brzo sam našao tog Ćošu. Čuči pored hrpe paljevine i popravlja motornu pilu; ima oko trideset godina i sliči mi na velikog žutog insekta. Pozdravio sam ga čvrstim stiskom ruke i odmah rekao da bih kupio njegovog Indijanca; pare koje sam uzeo baki stišćem u zadnjem džepu. Ćošo me, rukujući se u čučećem položaju, najprije dobro osmotri ispod oka. Otpusti mi ruku i kaže: ‘’Daj oštru sjekiru.’’ On polako ustane pa me pozove iza kuće. Uvede me u slijepu betonsku prostoriju bez prozora. Pokaza mi unutra panj i gomilu motornom pilom friško izrezanih drva: doda mi sjekiru. Zakašlje i bez riječi ode. Zasukao sam rukave i satima cijepao ta njegova sirova drva: cjepanice lete na sve strane zidova. Kad bih se malo odmarao, mislio sam na onog Indijanca kojeg ću čak moći i gnjuriti u vodu. Svi moji Indijanci i kauboji su od kartona. Čim saznam da je netko u selu kupio cipele, otiđem tamo i moljakam za kutiju, da bih na tom kartonu mogao crtati i škarama izrezivati svoje junake. Ali ljudi mi rijetko daju kutije jer u njih stavljaju izlegnute piliće. Kada sam napokon završio sjednem na tu naraslu hrpu, onda ustanem I nekoliko puta glasno viknem: ‘’Ćošo!’’ On se pojavi s crnom, masnom krpom u rukama. Zadrži pogled na iscijepanim drvima, potapša me po leđima i kaže: ‘’Svaka čast’’. Sagne se, nazida one cjepanice u naramak i pozove me pokretom glave u kuću; otkotrlja cjepanice pored šporeta, pogleda u mene pa zamišljeno u kredenac; izvuče i vrati unutra nekoliko ladica. Neko vrijeme pokušava se prisjetiti gdje je Indijanac; onda bulji u mene kao da od mene očekuje odgovor. Uplašio sam se da ga neće ni naći, da sam mu bez veze iscijepao sva ona drva. Klekne, uzme žarač i zaviri ispod kreveta, najprije u kuhinji pa u spavaćoj sobi. Pokaže mi pokretom glave da se i ja spustim na linoleum pa pomognem u potrazi; ubrzo je s nama Indijanca počeo tražiti i njegov pas, dobroćudni mješanac, koji se sav balav odnekud pojavio. Onda se Ćošo duboko zavuče ispod jednog kreveta i, na moju veliku radost, izvuče Indijanca. Puhne u njega, kao da ga želi oživiti: Indijanac je crven i plastičan; u jednoj ruci drži luk, u drugoj strijelu. Kada sam ga malo bolje pogledao, vidim, fali mu desna noga, pa se sjetim one riječi: faličan. Ćošo se smije i kaže: ‘’Šarko mu pojeo nogu.’’ Zgrabio sam mu Indijanca iz ruke, zgurao ga u prednji džep hlača. Onda sam ga još čvršće oklopio prstima da ga putem ne izgubim, pozdravio Ćošu i krenuo kući.
iz romana Sjećanje šume
